Korana Serdarević
TAOCI
Još je bila spavala, a ja sam otvorio prozor, prebacio jednu pa drugu nogu,
tiho doskočio i pobjegao. Ništa u meni nije bilo snažnije od potrebe da trčim
što dalje, da prekinem svoje predugo zatočeništvo, da iznevjerim sve one
kojima sam obećao da ću ostati, da ću izdržati. Noge su mi bile slabe od
onoliko sjedenja i stajanja na mjestu i nisam trčao brzo, stopala su me pekla
i teško sam lovio dah. Ipak, bio sam sve dalje.
Sada je ljeto i sunce nema milosti. Tu je da grije i peče, koža postaje tamna i
suha, a bore se slažu u napukle zrake. Ništa se ne pomiče i sve je težina.
Ispred mene skvrčeno lišće i izgorjela trava. Ipak, ako se prignem bliže
zemlji, ona miriše, zuji i cvrči.
Danas obećavam sebi da ću ovo sjećanje, koje me stišće unutar misli i tjera
da uvijek iznova premotavam sve trenutke, jednostavno zakopati. Izrezat ću
to iz sebe i proći će, jer je sigurno da sve prolazi, da se lišće na vrućini mota
prema svom centru, suši i otpada. A kad jednom nestane, opet će se
razlistati neko proljeće.
Tko bi se više sjetio što me sve dovelo do toga da tamo završim. S njom.
Vjerojatno sam pristao na neke tuđe planove, nadajući se blagoj budućnosti,
bez primisli da mi taj naizgled usputni korak može toliko zamrsiti putanju.
Ulazio sam u svoju ulogu savjesno i bez puno razmišljanja. I eto. Nisam se
pravo ni snašao, a odjednom sam bio sâm, s tom ženom, u nekoj kući na
rubu grada. Podvalili su mi odgovornost, kratko izdiktirali upute i nestali. Bio
sam na zadatku.
Sjedila je na kauču u velikoj sobi, sva zgrčena i stisnuta kao šaka. Svaki put
kad bih se ja pomaknuo, barem da promijenim položaj ili se malo
rastegnem, još bi jače privukla k sebi bosa stopala, da se barem prividno
udalji od mene i sve što ima skupi u tu nevidljivu rupu koju si je izdubila. Ne
znam koliko dugo sam je čuvao, u nekim se trenucima činilo da su prošli
dani, mjeseci. Uglavnom sam stajao naslonjen na vrata, tijelom sam zaglavio
mogućnost prolaska i čekao. Nitko se nije pojavljivao. Bio sam sâm.
65