Lajtmotiv u pozadini nije se umarao. Zvuk bušilice ili pile, u svakom slučaju,
zvuk od kojeg ti se grči želudac. Ljudska lica oko njih su bila paralizirana.
Svatko je čekao da čuje svoje ime i prezime.
-Mislim, što da ti radi nešto u ustima i onda se dogod i potres...
-Iva...
Nije joj stigao odgovoriti. Kao i ostali koji su bili prisiljeni doći na ovo mjesto,
mogli su sve čuti.
- Booooli! Pustite me!!!
-Gospodine, smirite se!
-Lažovi! Nitkovi! Vrag vas odnija u tri.... Boli, ajme boli sveta nediljo što boli!
-Gospodine ne možete se tako ponašati u mojoj ambulanti. Smirite se, da
obavimo do kraja...
Plač se utišao. Oboreni pogledi i škripa sjajnih plastičnih stolica.
-Jebe mi se! Idem kući!
-Iva!
-Ne mogu ja ovo...Hoću klizaljku!
-Klizaljku?
-Ma, znaš onaj film kad Tom Hanks zaglavi na pustom otoku i izbije si zub
klizaljkom....
-Ne zajebavaj!
-Ako odrasli muškarac tako plače...
-Sigurno neki luđak. Događa se stalno.
-Povratit ću.
-Znaš što...
-Kuda ideš?
-Idem zapaliti.
-Veki, nemoj me ostavljati samu.
- Prestani se ponašati kao klinka. Zinut ćeš i pustiti jadnika da obavi
papirologiju. I to je to. Kako ćeš tek kada će ti nešto raditi?
Ostala je sama. Neka djevojčica se igrala pokraj nje. Bila je lijepa i slatka
kakve su djevojčice od pet godina. Suzdržavala se da ne napravi scenu.
Lomila je prste i čupkala remen torbice kako ne bi izgovorila nepoznatom
ocu ono što su vjerojatno svi željeli prevaliti preko usana. Željela mu je reći
neka obuzda svoju slatku kćer, jer nisu u parku, nego u bolnici, u ambulanti
za oralnu kirurgiju. Djevojčica ima mlječne zube. Pretvara se u skočigumu
bez zglobova. Vrijeme je u životu ljudskog bića najveća provokacija. Gotovo
je. Pretvorila se u čudovište.
58