-Kad voze smetlari?
-Smetlari? Pa...Srijedom i petkom.
-O.k, a gdje je trgovina?
-Imate dvije. Prva je na vrhu ulice, ali bolje Vam je da izađete na glavnu
cestu i skrenete desno, tamo je druga. Ne varaju na kusuru i nema
kvartovskih alkoholičara na ulazu.
-Uh, to je dobro znati.
-I to je sve?
-Pitat ću vas još, ako se sjetim...
-Dogovoreno! I možemo na ti...
-Hvala. Đenja!
-Bok!
Pojma nemam zašto, okrenula sam se kao klinka da je opet vidim. Potom
sam zatvorila vrata.
6.
Ujutro je prošla pokraj mene. Nije me pozdravila. Nije mi ni klimnula
glavom. Grubo je strgnula rublje sa štrika tako da je odletilo par kvačica u
zrak. Prebacila je suhe komade preko ramena. Dijelili su nas centimetri. Ja
na balkonu. Ona na terasi. Nije se okrenula. Vukla se frajerski prema
vratima. Koreografija je nestala.
Navečer sam je promatrala kada je bila u kuhnji. Sjeckala je nešto nožem.
Bacala na tavu. Koreografija se vratila. Pretpostavljam kako je radila ručak
za sutra. Znam da ta kuhnja nema napu. Sve će se upariti. Bit će prisiljena
otvoriti prozor. Možda se nasloniti na prozorsku dasku. Uzbuđuje me
išćekivanje. Nije mi jasno kako je okrutno od drugih što je ostavljaju samu u
toj kuhnji. Kuhati po ljeti je pakao. Ponekad mislim da je pravi test ljepote
profil. Njezin je aristokratski. Oprezno otvara prozor, naslanja se na dasku,
kresnula je upaljačem i zapalila dugu cigaretu. Nisam mogla podnjeti kako ju
drži među prstima. Niti kako ju prinosi usnama. Kao glumice iz prastarih
filmova. Znam da je pretjerano, ali negdje su se izbrisale sve granice.
Vjerojatno s promatranjem kružnih pokreta njenih ruku koje su trljanjem
kuhinjske krpe uklanjale vlagu po tanjurima. Volim sve njeno. Njenog glupog
muža. Njeno razmaženo dijete. Nju o kojoj znam premalo toga.
7.
Ne mogu razumijeti. Jedno jutro pričamo o ambroziji koja raste kod
željezničke stanice i koju nitko ne čupa, pričamo o alergiji njene kćeri, kako
ne može disati noću i kako ju je vozila na hitnu. Drugo jutro, prođe pokraj
53