njegovu priču, godine su prolazile, a on je i dalje skupljao boce i limenke da
bi preživio. Na kraju, ispala je to još samo jedna dobro znana tlapnji očajnika
koji je sam sebe uvjerio da će mu s neba u krilo odnekuda pasti toliko dugo
očekivana sreća, ona kojoj smo se i svi mi u sebi potajno nadali, a koja nikad
ne bi došla. Bilo ga je tužno gledati kako ide od kante do kante u odrpanom
masnom sivom sakou, onako bradat, zapušten, visok i pogrbljen, i žicom
čeprka vadeći i sp remajući u vreće ono što su drugi nesretnici slični njemu
odbacili. Sveti je to bio ritual, toliko uvriježen i svakodnevan, da je to
ozbiljno shvaćao kao pravi posao, dalek od poniženja. „Idem dalje u
reciklažu“, rekao bi osvježen i ozaren od alkohola pa ustao sa susjednog
stola, ostavio točan iznos kovanica za ispijeno pivo, ceremonijalno popravio
ovratnik košulje ispod sakoa i starim ženskim biciklom uprćenim crnim
vrećama krenuo u obilazak.
Eto, takvo se otprilike društvo skupljalo u „Rupi“. Meni je to mjesto jako
značilo jer sam u blizini odrastao, tu sam proveo najranije dane. Sada kad
sam i ja sam, blizu šezdesete, sjećam se ljudi kojih više nema, drvoreda koji
su posječeni i kuća koje su srušene pa tako i one moje u Wellerovom vrtu, s
karakterističnim zagrebačkim drvenim balkonima s kojih se s vanjske strane
ulazilo u stanove. Danas je tamo, na uglu Petrinjske i Boškovićeve, umjesto
nje izgrađena zgrada neke državne institucije, Porezne uprave ili tako nešto.
I onda mirisi. Mirisi su vražja stvar, barem meni. Oduvijek sam slabo pamtio
imena, lica već puno bolje, ali mirise nikad nisam zaboravljao. Sjećam se
tako jakog mirisa laka za drvo kad god bih kao klinac prošao pored dvorišta
poveće stolarije u Petrinjskoj na broju 53, gdje bi se pod strehom sušili tek
izrađeni dijelovi namještaja, a i danas kad god onuda prođem još mi je u
nosu i onaj upečatljivi kiseli miris vinski miris bačvi koji je dopirao iz visokog
podruma restorana na istoj toj strani, samo malo bliže gore prema
Đorđićevoj i Trgu. Naš je ulaz u kuću gdje smo dobili stan nakon rušenja isto
imao čudan miris s kojim se nikada kasnije nigdje nisam sreo, a bio je
mješavina plijesni i čudnog vonja onih sivih oblih oklopljenih stonoga kad bi
ih se zgazilo, a kojih su tada bili puni podrumi. Mi klinci smo trpjeli te mirise
i one odvratne paukove dugačkih nogu dok smo skriveni u podrumu, iz
mraka moje zgrade gledali gore iznad nas kroz rešetke za otresanje blata
susjedama ispod suknji dok su ulazile u stubište. Bila je to tada naša
vrhunska tajna, a ja sam je se sjećao i nakon toliko decenija ne zbog nekog
uzbuđenja nego samo zbog tog podrumskog jedinstvenog mirisa. I neki dan,
dok sam sjedio tu za stolom na improviziranoj ljetnoj terasi „Rupe“, a
zapravo dijelu ograđenog pločnika, iz mračnih suterenskih podrumskih
46