Milostiva Lovorka je bila nešto posebno. Fina zagrebačka dama blizu
osamdesetih, uvijek dotjerana i još dobro držeća, ali s pretjeranim slojem
pudera koji joj se mrvio u grudice na licu i jarko crvenim ružem koji je
prilično prelazio rubove usnica stanjenih zbog godina. Njena pažljivo
odabrana odjeća iz tamo nekih šezdesetih, apšisala, izgubljenih boja i ukrivo
ispeglanih faldi, skrivala je trud žene koja se i u tim godinama nekome
željela dopasti. Njeni su još prije onog rata bili imućni, imali su trgovinu u
kvartu i mlin u predgrađu iza mitnice no sve se to u poratnim godinama
neimaštine izgubilo. Nikad je nisam čuo da bi pričala o sebi, ali kvart je kvart
i privatnost je teško sakriti. Čovjek se u trenutku slabosti nekome povjeri, a
oslobođena priča odleti dalje pa se tako i za nju znalo da je bila udata, da joj
je umrlo dijete, kći mislim, i da je muž nedugo nakon toga poginuo u
željezničkoj nesreći. Pričalo se da se bacio pod vlak, ali svjedoka nije bilo.
Živjela je od njegove mirovine dvije kuće dalje u nekom od onih velikih
starinskih stanova ozidanih trskom i žbukom, zidova pet metara visokih i
velike kvadrature. Došla bi u „Rupu“ oko jedanaest, naručila čaj, sjela i s
nikim nikada nije razgovarala osim s Marijom. Izmijenile bi neke općenite
nevažnosti i na tome bi ostalo. Ona jedina nije imala svoje stalno mjesto, a
pila bi taj svoj čaj ljupko, damski, nedjeljom obavezno u bijelim rukavicama
u kojima je išla na misu, baš onako kako se to moglo vidjeti u crno bijelim
romantičnim filmovima iz prošlog stoljeća.
Bilo je tu još nekoliko lokalnih pijanaca i klošara sa svojim običnim i
nezanimljivim životima nebitnih za priču, a meni zanimljiv među njima bio je
Sveto Bosanac. Neki vele da je u Zagreb došao iz Srbije, neki iz Bosne no on
je uvijek tvrdio da je dvadeset godina, do svoje četrdeset i neke, proveo u
Njemačkoj radeći u Mercedesu. Ni on nije imao nikoga, živio je u malom
stanu u Petrinjskoj pored klobučara gdje su svi stanari na katu koristili jedan
zahod. Isprva, još za prve Jugoslavije ta je dvokatnica bila namijenjena
Simensovim uredima, za rata se tu nalazio bordel, a poslije četrdeset i pete
sve je nacionalizirano i postalo narodno. Ispričao mi je to baš Sveto, usput,
jednom zgodom dok sam mu pomagao nositi neki poklonjeni polovni regal
od sto dijelova. Počastio me s dvije runde piva što me iznenadilo jer je inače
bio škrt, i na novcu i na riječima. Tada, sjećam se dobro, otvorio se. Pričao
mi je o toj njegovoj Njemačkoj i kako mu je tamo bilo dobro i da je čak imao
i vezu s nekom Švabicom. Naravno, pitao sam ga da zašto se vratio, i to dva-
tri puta, no on je uporno izbjegavao odgovor. Jedino što je vrtio tu svoju
staru mantru koju smo svi znali, da je radio u Mercedesu i da će od njih
jednoga dana, kad navrši godine, dobiti dobru penziju. Isprva smo svi pili tu
45