otvora ni dva metra od mene, a kroz koje su nekada s ulice ubacivali drva i
ugljen, do mene je dopirao hladan zrak i dobro poznati smrad truleži i mačje
pišaline. Sve mi je to ipak bilo nekako drago i blisko i s uživanjem sam baš tu
pio svoju prvu jutarnju kavu.
I sada, možda sve ovo ne bih ni pisao, jer svi mi imamo svoje uspomene na
draga mjesta i osobe i, iskreno, koga bi to uopće i zanimalo, da se u tom
ustaljenom ritmu života gdje se baš ništa novoga nije događalo, nije
dogodio on. Zapravo, isprva ga nisam ni prepoznao jer je bio udaljen na
nekih tridesetak metara. Kao i obično, čuvši korake na pločniku podigao sam
pogled s novina i vidio da prema meni ide neki visok koščat lik i gura bicikl.
Svrnuo sam opet pogled dolje, ali mi se negdje u podsvijesti valjda upalila
lampica da ga odnekud znam. Pogledao sam ponovo i da, bilo mi je nešto
jako poznato na njemu. Onda je prišao već na nekoliko metara i nasmijao se
pokazavši požutjele zube.
Sveto.
Ne da me zaprepastio, nego sam baš bio zgranut. Ti njegovi zubi nikako nisu
išli uz nov svijetlo plav sako, snježno bijelu košulju i kravatu nešto svjetliju
od sakoa, crne hlače ispeglane na crtu i fine ljetne crne kožne mokasine.
Nisam mogao ne primijetiti da je na njemu sve bilo novo. Nisam ga odmah
prepoznao jer je bio uredno i kratko ošišan, ona njegova sivo-sijeda griva je
nestala, a lice mu je bilo izbrijano i neprirodno bijelo u odnosu na tamnije
dijelove gdje je do nedavno carevala gusta neuredna prosijeda brada.
- Sveto!
Začuo sam iza sebe Mariju. Stajala je s tacom u ruci i zgranuto blejala u
njega. Toliko se iznenadila da joj se taca s pivom naherila pa ju je nespretno
pridržala drugom rukom. Onako niska i debeljuškasta, u crnom fertunu,
buljila je u njega začuđena isto kao i ja. On je, i dalje se keseći i uživajući u
našem iznenađenju, prislonio bicikl na oronulu raspadajuću fasadu i pažljivo
podižući nogavice hlača sjeo za moj stol. Sveto, onaj kojeg sam godinama
poznavao nije bio ovaj čovjek, jedino su oči bile njegove; onaj otužni sjaj u
njima, iako se cijelo vrijeme cerekao, nije mogao sakriti.
- Stigla penzija. Ona od Mercedesa…
Rekao je to jednostavno, pogledao u Mariju koja je i dalje stajala nekoliko
metara dalje ukopana kao svijeća.
- Daj meni pivo, Edi što pije i odnesi nešto Mišku za stol. Uzmi i ti sebi što
god 'oćeš, ja častim.
47