klizavijoj. Prošli smo polovicu puta, nema više odustajanja, postoji samo
naprijed. Moj sin plače u naručju, gladan je, hladno mu je, umoran je, zašto
smo krenuli na ovaj put, umrijeti smo mogli i kod kuće. Umjesto lavine koja
prijeti da se sruči po nama, mogla je i raketa sletjeti u krilo, Bog bi nas
jednako obgrlio, utješio i počastio.
Hladnoća postaje nesnosna, grize za kožu, grči mišiće, snježni se oblaci
istresaju po planini, posrćem po tko zna koji put, pridižem se po tko zna koji
put. Čujem suprugu iza svojih leđa kako moli i moli, sve ukrug, sve
ispočetka, dok ne začujem prigušeni krik, kao od stida utišan. Cokula joj je
zapela između dva kamena, umor umrtvio reflekse i sad sjedi u snijegu
slomljene noge koja natiče sve više, dok se ne pretvori u napuhani modri
balon.
Klečim pored nje, ona miluje sina i plače. Plačem i ja. Nosim ih oboje. Sina
na prsima, suprugu na leđima. Ona jauče i grize usne do krvi, moli se glasno,
dovikuje prema nebu. Koraci su kraći, samo naprijed, do Švicarske, do Zice.
Planina me pritišće, nisam stvoren da nosim troje, čak ni uz Božju pomoć.
Kao mladić slušao sam priču o nekim brdskim narodima dalekih svjetova,
gdje surova priroda stvara surove zakone. A zakon plemena kaže da treba
spasiti majku, i po cijenu žrtvovanja života djeteta. Strah od izumiranja veći
je od straha umiranja. Grlim svoga sina čvršće, ljubim mu promrzli vrat, on
više ne izgovara ni one svoje kratke slogove, samo viri ispod vunenog šala. U
divljini su se ljudi naučili na gubitke, surovost je svakodnevnica, o smrti se
priča isto kao o rođenju. Spašavanje majke osigurava nastavak roda, djeca
se rađaju dalje, pleme opstaje. Stišćem jedinca još jače uz grudi, moja
supruga mi visi na leđima skoro bez svijesti, dok ja u opravdanoj ljutnji
prema Bogu i svim njegovim melecima pronalazim novu snagu koja nas svo
troje vuče naprijed. Ali sunce tone prema onom prijelazu brže od nas. Kad
se prevrne na drugu stranu nastat će potpuni mrak. Gradim još jedno
sklonište, sanjam plamene tragove projektila koji prže nebo i zemlju.
Moja supruga ujutro jedva otvara oči, blijeda je kao snijeg, noga joj je
krupnija, platno na hlačama se nateglo do pucanja. Podižem ih i krećem
dalje. Prvi put, drugi put, treći. Opsujem onog Boga kojem se supruga u
bunilu moli, želim stići do druge strane samo njemu u inat. Puzimo
četveronoške po rubu litice. Neka brdska plemena dalekih svjetova žrtvuju
svoje potomke da bi porodica preživjela. Odmatam vuneni šal s lica mog
sina da mu poljubim hladne usne. Sliči na mog oca. Njegova majka snažno
zabija nokte u moj dlan, gleda me dugo onim svojim lijepim očima, pomiluje
39