najdražu glavicu pod šalom, pusti kroz dah jedno kratko: „Bismillah!“ i baci
se u provaliju. Njeno se tijelo odbija o vlažne stijene gotovo bez zvuka, samo
stravično krckanje prati svaku polomljenu kost.
Ne dišem. Samo se pogled ruši za njom u dubinu, kao da je može izvući
natrag, do nas, na snijeg, prema onom prijevoju na vrhu planine iza kojeg je
Švicarska. Ostajemo sami moj sin i ja, kao Ibrahim i Ismail. Veliki Bog više
nije s nama. U divljini su ljudi naučili na gubitke. Vjetar je sve jači i uspon je
sve strmiji, držim taj zavežljaj na svojim grudima i pjevam iz prkosa. Doći
ćemo u tu prokletu zemlju nošeni ljubavlju žene s dna provalije. Moj sin ne
govori, ne plače i ne guguće. Spava i sanja onu sliku s razglednice koju je
stric davno poslao. Rjeđe zastajkujem, noge se jedva odvajaju od tla, ali ipak
idem naprijed. Danas ću prijeći preko. Stopala su mi ranjena i potpuno
smrznuta. Pahulje su iglice od leda koje se zabijaju duboko u kožu kroz
tkaninu, kroz rukavice i kapu.
Drugu stranu planine smo dohvatili pred noć. Niz brijeg je na trenutke lakše
dok klizim na stražnjici. Moj sin spava, a ja idem dalje. Ako stanem, više se
neću pomaći. Snijeg je mekši, oblaci su pustili mjesec da zapleše nebom dok
se zatrpanim usjekom kližem prema dolje. Naprijed. Do jutra se možda
dočepamo šume. Svizzera. Moj sin će izgovoriti svoje prve riječi bez majke u
ovoj prokletoj zemlji. Kad se probudi ugledat će sunce i zelene pašnjake o
kojima mu je pričala. Čupam snagu iz sjećanja na nju. Nisam je nikada
udario. Udarala ju je ona oštra stijena za sve udarce svim ženama svijeta.
Jutro je sve bliže.
Pucanj upozorenja zvuči potpuno isto kao pucanj smrti. Svi su isti kad
dolaziš iz zemlje u kojoj se oružje nosi u školu i bolnicu. Iz šume prema nama
trči veliki pas i grupica ljudi u