drugoj strani, ako požurimo. Moramo žuriti, to je najvažnije. Zima tek što
nije.
U šumarku pokraj sela Santa Maria Maggiore pokazuju mi mapu s pravcima
docrtanim crvenim flomasterom. Zid planina se rastegnuo pred nama, a
onaj mlađi upire prstom prema šumovitom prijevoju u daljini. Supruga me
zove. Kaže da naš sin govori. On se smije, valja po podu i ispusti iz grla nešto
poput: „zica“. Njegova prva riječ nije mama, nije tata, njegova je prva riječ
zemlja koja nas čeka. Svizzera. Jedna hladna suza jurne obrazom. Bog je
velik. Zagrljeni drhtimo u jecajima i krećemo van u pogranično jutro.
Prvog dana prešli smo velik dio puta do drvene kolibe u kojoj ćemo
prenoćiti. Preko prijevoja se sunce upravo prevrnulo na drugu stranu,
prepuštajući nebo galopu mračnih oblaka. Ujutro sam na drvenom stolu
pronašao rastvorenu mapu, a pred vratima su tragovi čizama u prvom
dubokom snijegu pokazivali smjer povratka naših vodiča prema Santa Mariji
Maggiore. Gamad švercerska! Strah se još d ublje uvlači u nas.
Gaziti po snijegu je kao po pijesku. U naručju nosim sina prema nekoj drugoj
zemlji u kojoj nema pucnjave i raketa. Moja supruga ide po stopama iza nas.
Nisam je nikada udario. Ni onda kada su stariji u selu preporučali kada se,
zašto i kako žena može i treba tući. Jedno sveto lice nas je učilo kakav prut
se koristi za kažnjavanje, a kakav za odgajanje žene. Sve je bilo jasno u tim
lekcijama, ali nisam nikada mogao podići ruku na nju, čak i pod optužbama
da zanemarujem pravila vjere.
Koraci su sve teži, vjetar je mokar i uvlači se pod rukave do znojnih pazuha,
staze više ne postoje, a pravac ucrtan na mapi je odavno postao nejasan,
gotovo nestvaran. Moj sin plače pod kaputom, ne vidim mu lice prekriveno
vunenim šalom, samo povremeno naslanjam usne na njegove pa mu
šapućem još malo, još malo. Kamene gromade rastu pred nama sve klizavije
i oštrije, grublje i nemilosrdnije. Tamne obrise litica uspoređujem s onima
na mapi, dok užas sve više steže grlo prepoznajući da smo skrenuli s puta.
Gomilamo granje pod nakošenu stijenu, na smrznuti pod. Moja supruga
izgovara molitvu za molitvom, uvijek istu. Sin cucla čokoladu, dok palim
smrdljivu vatru od zelenog granja koja tjera na kašalj i povraćanje. Čekamo
jutro.
Ovdje ne postoje ni sumrak, ni zora. Postoje samo svjetlo i tama. Novi
koraci, saplitanja, metar po metar se probijamo na uzbrdici, sve strmijoj i
38