ZICA
Moj sin ne govori. Kad je imao godinu dana, baš za prvi rođendan, svi smo
okupljeni za stolom čekali da progovori. Gugutao je, ispuštao jednosložne
praskove, ali progovorio nije. Zaključili smo da je to možda od straha koji je
osjećao još u trbuhu, svaki put kada bi se začule eksplozije. Jedna je raketa
pala na našu kuću. Druge su rakete padale po drugim kućama. Moja supruga
je rekla kako naš sin možda ima onaj Einsteinov sindrom, da će malo kasnije
progovoriti, ali će zato biti genije. Ja sam rekao da ne možemo više živjeti u
strahu.
Uzeo sam sav ušteđeni novac i naslijeđeno zlato, umotao u maramu i vezao
oko pasa. A imali smo, nije da nismo. Tu počinje naše putovanje. Treba otići
što dalje. Naš rođak davno je odselio u Švicarsku. Poslao nam je nekoliko
razglednica. Tada je ta zemlja izgledala lijepa i daleka, sada izgleda samo kao
gola nužda.
Neko vrijeme putovali smo sa stotinama drugih, sličnih nama dok napokon
nismo ostali sami.
Moj sin još uvijek ne govori. U pauzama između hodanja, truckanja
autobusima, kamionetima i vlakovima, mi mu pričamo o svemu i svačemu, a
najviše o Švicarskoj. Onoliko koliko znamo. Tamo je život ljepši, bez
pucnjave i razrušenih bolnica, tamo se možda može živjeti kako se nekad
živjelo i u našem gradu. Svizzera, Svizzera, ponavljamo. I čekamo. Za nas su
ceste zatvorene, Švicarska je ukinula mogućnost ulaska za emigrante,
azilante i izbjeglice. Čudno je to kako moga sina i moju suprugu nazivaju
emigrantima, dok su njihovi sinovi samo sinovi, majke su majke, a očevi su
očevi.
Na milanskom kolodvoru sam upoznao tu dvojicu, jednog našeg i jednog
njihovog. Bilo je hladno jutro kada sam ih ugledao. Onaj stariji je imao kapu
nataknutu do očiju i pohabane planinarske cokule na tankim nogama,
izgledao je poput nekakve čudne ptice nalik rodi, a mlađi, omanjeg rasta,
gotovo se izgubio u jakni predugačkih rukava koji su mu smetali dok je palio
cigaretu. Iskusni su, prepoznaju stranca u meni i odmah započinju razgovor.
Ponuda je bila sasvim jasna. Znaju put preko planine kojim se može preći
granica. Navikli smo se na ovom putovanju da se za uslugu izbjeglicama traži
novac. Pregovaram oko cijene, onaj dugonja nabija kapu dublje prema
očima, pruža ruku i smije se. Posao je sklopljen, prvi dio puta idemo
njihovim kombijem, a dalje pješke kako nam Bog da. Za četiri dana smo na
37