i suze na jastuku. Kakofonija misli utišavala se kako se praznio šljunak u šaci,
a posljednji bačeni kamenčić je kao točka na kompliciranoj rečenici donosio
smirenje. Otok će progovoriti s tobom, ako dovoljno dugo šutiš i promatraš.
Tek tada.
Majka je završila jutarnju seansu umivanja okućnice, prebacila se do
štednjaka, skuhala kavu, dohvatila igle i pletivo, pa konačno sjela. Lucija je
žličicom odvajala mirisnu pjenicu kave i ravnomjerno je prebacivala u tri
šalice. Sve je bilo kao nekada, osim što ništa nije bilo isto. Očeve su ruke
drhtale, stakla majčinih naočala su bila deblja, a bore na licu dublje. Ruku
položenih na suhi kolač, otac se muklo nakašljao i vratio zabrinuti pogled s
prozora prema stolu.
„I? Šta ćeš sad?“ Ispucanu kožu na prstima i tamne pjege na žilavim šakama
jutarnje je sunce učinilo vidljivijima, a vjenčani je prsten svjetlucao duboko
urezan u prst. Majka je odložila pletivo na koljena i uzdahom se ubacila u
kovitlac neizgovorenih misli: „Šta, šta će sad? Ćeri, ti si uvik dobrodošla u
ovu kuću!“
Škrtost je otočka raskoš. Loza izraste u kamenu i ne traži široka polja za čašu
vina, maslina nikne iz grumena zemlje, pa vrijedne ruke sakupljaju i najsitniji
plod, znajući da se i njemu krije zlatna kapljica ulja. Zato se i riječi ovdje
štede.
Samo kad bi još ugleda anđela, sve bi opet bilo u redu. Toliko je puta u
maglovitim, gradskim noćima sanjala otok, sanjala malu Luciju kako trčkara
bosonoga među kamenim kućercima kroz čije pukotine zviždi vjetar, sanjala
tišinu koju narušava samo zveket tanjura nedjeljnog ručka.
Lahor je kroz otvoreni prozor donio šum, kao da je zalutali odjek cimbala
zasjeo za stol u kuhinji. Majka je plela, otac se igrao rubom jučerašnjih
novina bez namjere da ih pročita. Istrčala je kao nekad, bosonoga. Za leđima
joj je bilo pusto selo i more namreškano poput kože starca na kojoj se
bljeska visoko uzdignuto sunce. Gledala je netremice u sjajno lice kojemu
nije potrebno ime ni glas, poznavala ga je kao što poznaje sebe. Anđeo je
sklupčanih nogu sjedio na preslici pod zvonom i smiješio se.
36