na nadgrobnim pločama, svaki kamen ugrađen u njene zidove, ali u crkvu
nije zalazio. Ipak je anđela vidio prvi. I jedini. Dok ga i Lucija nije ugledala,
onog dana kada su u tišini na mulu strpljivo držali udice uronjene u more.
Sinoć je dugo razgovarala sa sinom. Samo tri dana njenog odsustva iz
Zagreba bila su mu dovoljna da pokida nove hlače, izgubi mobitel, dobije
dvojku iz kemije, zaljubi se u Marinu, zaboravi odlazak zubaru i ponovo se
telefonski posvadi s ocem. Kao i ona, uostalom. Roko se raduje mogućem
preseljenju na otok, kako su planirali. I sinoć je to rekao, iako se malo
nećkao zbog te Marine, ali Lucija je znala da će je zaboraviti već s prvim
skokom u more, paljenjem brodskog motora i stavljanjem mamca na udicu.
Škola je ovdje udaljena samo par kilometara, ništa im neće faliti. Njen posao
je ionako vezan samo za rad od kuće, na otok je stigao internet i nikakve
gradske gužve im neće kvariti mir. Sjela je uz visoko uzglavlje kreveta i
ponovo prelistavala sve protekle događaje. Nad njom je slika masline, kao
ona na najvećem zidu njenog zagrebačkog stana, čuvana da svojom tišinom
nadglasa galamu velegrada, da umiri kaose, upije nemire, kao potvrđena
rezervacija povratne karte. Ni prozirna paukova mreža u gornjem uglu nad
vratima, nekad dječje sobe, nije joj smetala. Ništa joj ovdje nije smetalo.
Ipak, ona nije bila ista. Zašto danas nije vidjela anđela? Je li joj pogled
zaklanja gusta paučina, koju je preko očiju isplela sama, u nekom dalekom i
prevelikom gradu? Još je jednom odmaknula zavjesu i odškrinula okno.
Nadala se da ga ipak zaslužuje vidjeti.
Nadgrobna ploča njenog dide bila je najbliža moru, tik uz suhozid podignut
tko zna čijim žuljevitim rukama. Lucija je ovdje satima znala sjediti na
hladnoj gomili prskanoj bijelom prašinom krunica burnih valova i nabacivati
kamenčiće šljunka u plastične vaze bez cvijeća. Dida je bio majstor u tom
sportu. Vježbali su pred kućom, u masliniku, uz cestu, tražili prazne
konzerve i ostavljali ih na najčudnijim mjestima da bi im sutra bile mete. Čak
i na plaži, dok su druga djeca plosnate oblutke pretvarali u one žabice po
površini mora. Okušala se i ona, ali njene je oblutke more gutalo, zapinjali bi
i za najmanji val i tonuli ravno na dno. A njegovi? Njegovi su u trenu
postajali bijele lepetuše, poskakivali bi razdragano po površini razapetoj s
jedne na drugu stranu uvale, pa zatim bućnuli u du