BKG № 33 BKG 33 | Page 34

Negdje daleko majka je sjedila uz ekran i zgurena u naslonjaču čekala današnje vijesti. Onaj kicoš pukovnik je dosad možda flomasterom već docrtao jedan križić na ratnoj karti. Ili nije. Svakako križić, pukovniče. Križić, jer Darko nikada nije volio slova. LUCIJA I ANĐEO Probudila se prije prvog udarca zvona i jurnula na prozor. Kao nekada. Oštra se zraka jutarnjeg sunca do Lucijinog lica probijala kroz čempres što se propinjao nad grobljem, iz daljine je stizalo brektanje nečijeg povratka s pučine i škrtog ulova, a majčina je slamnata metla strugala dvorištem kao da se ništa drugo ni važno ne događa u svijetu. Molitva je po tko zna koji put upravo započinjala u crkvici Svetog Roka u kojoj se pred don Antom šćućurilo sedam crnih haljina, predebelih za ovo doba godine, prebirući sedefne krunice sa srebrnim raspelom. Ništa se nije promijenilo. Možda se samo neka od pogurenih prilika u crnim haljinama u međuvremenu preselila na groblje, ali je odmah i neka nova uskočila na njezino mjesto izgubivši nekog svog, u toj vječnoj igri prirode i društva. S trostruke preslice nad crkvenim krovom zaklepetao je veseli durski poziv na molitvu točno u šest. Tri zvona već su pedeset godina svirala iste tonove, mijenjajući ritam i melodije u ovisnosti od prigode. Jutarnja je zvonjava prpošna, večernja tmurnija, na sprovodima potone u tugaljive molske skale, na vjenčanjima bi se ponovo razigrala, ali vjenčanja ovdje više nema. Opet ga nije vidjela, a znala je da je tamo. Uvijek je bio tamo, među krošnjama borova, skriven od pogleda i seoskih naklapanja. Njega vide samo oni koji su iskreni prema sebi, govorio je dida Franko, dok mu je sjedila u krilu na terasi pred kućom. Oboje su tada upinjali poglede u šumarak iza kamene crkvice, gotovo ne trepćući. Anđeo je ponekad u svojoj igri znao okrznuti brončano zvono, a njegov bi se zvuk zavlačio u kosu. Kasnije je bilo dovoljno samo je protresti i on bi se ponovo oglasio. Lucija je često u „dalekom Mordoru“, kako je znala nazivati grad u kojem je živjela, provlačila prste kroz kosu i slušala zvuk djetinjstva. Radila je to nesvjesno, za ručkom, na poslovnim razgovorima, na roditeljskim sastancima, a ponekad i planski, kada bi pobjegla do balkona, praveći se da prostire rublje. Dida Franko nije nikada rekao zašto ne ide u crkvu, ali je poznavao svaku grudicu zemlje po malenoj uzvisini na kojoj se ukotvila, svaku riječ ispisanu 34