vrisnuti Darkovo ime, ali zrak ne izlazi iz pluća. Da ga barem mogu dozvati, kako smo se uvijek dozivali. U tučnjavama pred školom, iza polica supermarketa gdje nas je ona štrkljava prodavačica proganjala metlom, ili kada ga je profesorica književnosti izbacila sa sata. Darko nije nikada volio slova, i točka.
Klecam na travu, potpuno oduzet, bespomoćan kao plastična figurica na prostrtoj mapi rata. Sve psovke, uzvici, pucanje granja i pušaka, sve se spaja u jedan veliki ravni šum dok nijemim ustima dozivam brata. Netko je pored mene kleknuo, naslonio ručni bacač raketa na rame i uz tupi trzaj ispalio prema onoj uzvisini. S druge su se strane uz vriskove razletjela kamenja i tijela. Netko je viknuo: „ To je to! Nema ih više!“
Tražim krv po maskirnom platnu uniforme. Nema je. Nema krvi. Majku im jebem, i krv su mi oduzeli, ne mogu ni umrijeti kako se umire na ratištu. Pipkam trbuh, tražim rupu kroz koju su galopirali oni konji, prstima tražim crijeva pod nogama. Ništa. Samo bol i smrt koja se kesi u facu, drsko, bezobrazno, sigurna u svoju pobjedu. Ona je pravi neprijatelj, protiv nje smo trebali u rat, u nju uperiti sve cijevi s jedne i druge strane proplanka.
Čiča je navukao hlače i zategnuo pojas, prišao mi i s mukom me pridiže. Viče mi na uho: „ Nije ti ništa!“ Drma me. Zašto me, pobogu, drma? Zašto me taj pingvin ne pusti da umrem usađen u mokru mahovinu, zabije moju pušku u zemlju s kundakom prema nebu, promrmlja par riječi i ostavi me s Bogom, dok vrane kriješte nebom. Čudno osjećam ovu smrt. Polovično. Osjećam je u svakom organu, ali tijelo nikako da se pretvori u truplo.
Netko je stavio Darka na nosila. Ruka mu mlohavo visi i u prolazu grebe po tlu pored mene. Vrela se krv vuče za njima. Čiča me pridržava s obje ruke, kao da bih se uopće mogao pomaknuti i da me pusti. Darkova je glava nakrivljena prema nama, iz nje crne oči gledaju crnim pogledom u krošnje, u ništa. Netko ih je ispruženim dlanom prekrio i sklopio kapke.
Dugo smo čiča i ja sjedili zagrljeni u hladnoj mahovini. Kao da je znao koliko je vruć metak koji osjećam u utrobi, dok olovo ključa u meni i bol pritišće ramena. Kao u čudu što nas je neki, već raskomadani kreten s druge strane proplanka, dvojicu ubio jednim metkom. Mirno je sjedio uz mene kao da je znao da sam sretan što moj brat nije osjetio ovu bol, što sam je mogao uzeti cijelu. Sebično, kao da sam mu pred nosom pokupio veći sendvič u menzi.
33