se palila i gasila, štednjak se grijao i hladio, voda tekla i stajala, vrata su se
zatvarala i otvarala, a iz ekrana u uglu sobe stizali su zvukovi i bljeskale slike
bez prestanka. Jednom su reporteri došli i do sela u kojem smo imali to, tu
obuku ili kako god to zvali, pa smo se na brzinu dotjerali, pljunutim prstima
zalizali kosu, pobrisali prljavštinu s lica i otresli prašinu s uniforme, pa
zapjevali. Znali smo da naša majka nikada nije čula te pjesme, ali bile su na
repertoaru tih dana i navodno su podizale moral, pa smo ih pjevali iz sveg
glasa, sa smiješkom i radosno razjapljenim ustima. Kao i svi oko nas. Da
majke budu mirne, a nacija sigurna.
Po samom su se rubu šume naborana stabla prorijedila pred izlazak na
proplanak. Dvije krave mirno leže, repova okrenutih prema sjenci brežuljka,
a preko njegovih rubova plaze prve zrake sunca. Lijeno će odmrznuti rosu
popadalu po pašnjaku, pa krenuti dalje prema šumi i selu. Jučer je naš tabor
posjetio pukovnik u društvu nekakvih tipova u crnim odijelima. Uniforma
mu je bila ispeglana onako kancelarijski. Na ruci mu se svjetlucao skupocjeni
sat iznad kožne narukvice. Čudan spoj. Svi su izgledali jako važno dok su
užurbano preskakali blatnjave lokve i čudili se kako nisu pogodili dan u
kojem se televizijska ekipa muvala tuda. U sobi za sastanke razvili su veliku
mapu, pa po njoj crtali flomasterima i zabadali zastavice. Nedostajale su im
još plastične figurice vojnika iz vrećica i album za lijepljenje sličica. Darko je
proveo pola sata prisluškujući pod prozorom. On je prvi znao da danas
idemo na zadatak.
Jedna krava na pašnjaku tromo je okrenula glavu, a onda se iz dva trzaja
pridigla. Za njom i druga, kao po komandi, dok je čiča još uvijek glasno
stenjao iza grma. Čuo se prasak, a onda se nešto jezivom brzinom zabilo u
nagužvanu koru stabla pored mene. Još jedan prasak, pa još jedan, i krave
koje hitro uzmiču prema rubu pašnjaka, zvoneći kao zakrabuljeni lončari na
karnevalu. Čiča se baca iz grma prema nama, hlača nagužvanih ispod
koljena, a s njim se dokotrlja rola papira ostavljajući bijeli trag kao čarobnu
stazu iz mračne šume. Darko, prgav kao i uvijek, skače pred nas, repetira
pušku i prodere se svojom najdražom psovkom prema drugoj strani
proplanka: „Mater vam jebeeeeem!“
Još jedan prasak iz daljine, pa bol između rebara. Stravična bol. Kao da
kočija s galopirajućim konjima ulazi u mene. Vranci se propinju i njište, za
njima prskaju kapilari, lome mi rebra, prolaze kroz vruće meso i jure prema
središtu gdje će se stropoštati uz kočiju polomljenih kotača. Pokušavam
32