imaju nešto, kad treba da kažnjavaš krivo ti što ne živiš u velegradu, a opet,
kad treba da te kazne drago ti što si tu gde si. Sava gricka zanokticu na palcu
leve ruke, pokušava da je celu otkine kad već ne može da skine s nje
bakarnu boju spreja koji je pre dve nedelje pozajmio od slikara. Tu i tamo
pokušava da izmisli žrtvu, a Drakula baš ni pet para ne daje za posao.
Mljacka, oblizuje se, svaki čas zagleda u retrovizoru svoje nove, krupne ko
što su i bili, malo konjske, dosta vešto napravljene zube. Nije Jermenin loš
zubar.
- A, kakav sam? – pita Drakula Savu.
Sava ga odmeri, pa klimne glavom: - Nisi loš. Ko da si povraćo, pa ti sad
bolje.
- Što si, bre, ti, Savo, takav? Zar ti ni malo nije drago što sad izgledam ko
čovek?
- Mož da izgledaš kako oćeš, svi te zovu Drakula - podbada ga Sava.
- Bolje Drakula, nego Lopov!
- Da, da, svakom je svoje dupe dunja!
- A znaš šta je najbolje, Maja kad god me pogleda, osmehne se. Davno je
nisam vido tako veselu – kaže Drakula i vidi se da mu je milo. - Nego, onog
tvog pijanog slikara ti da uhvatiš, da vidimo gde se, bre, diže taj
hiljadugodišnji kredit. Izgleda da je to istina. Ozbiljno ti kažem. Jel znaš ti,
moja tašta, ujna tvoja, Milka, kad mi dala ove pare za zube, rekla mi da
nikom ništa ne govorim, al da su to njoj vratili depozit jer je njena familija
isplatila sve do kraja. Pitali je, kaže, dal hoće u dukatima kako je dato, a ona
rekla da su joj evri bolji. I dali joj evre i neki sitniš u bakrenim parama. Rekla
da će to da da tebi, zna da skupljaš. Vido sam ih, ne znam dal to nešto vredi.
Izgledaju isto kao oni tvoji dukati s Franjom Josifom, samo što nisu zlatni.
Sava drži levi palac u pesnici da mu se nokat na palcu ne vidi, nikako da
bakarnu boju kojom je svoje zlatnike preprskao istera iz zanoktice. Nije to
možda ni morao da radi, al takav je Sava, precizan. Zna on da lopov mora
brzo da misli, dobro da glumi i da povede računa o naizgled besmislenim
sitnicama. Mala istina, prodaje veliku laž. Mali, bakarnim sprejem
216