u prozor tresući se još više jer Maja ima suknju, a ispod suknje ne nosi
hulahopke kao normalne žene, nego one haltere kao u filmovima.
- Savo, a kako ću da dam pare Drakuli? Šta da kažem odakle mi pare –
šapuće Maja.
- Kaži da si iskurvala – osmehne joj se Sava glumeći budalu.
- Budalo! – ljuti se Maja.
Sava se nagne i poljubi je: - Ništa se ne brini, samo uzmi pare i daj ih meni
ovih dana, ostalo ću ja da sredim.
Maja mu se zaverenički osmehne i Sava sa užasom ustanovi da njih dvoje,
oboje, uživaju u sumanutoj situaciji koja ne samo da im nije neprijatna, nego
ih čini saveznicima u životu koji je iznenadno dobio mnogo više smisla nego
što ga je imao. Sava šmugne napolje, stabilno i sabrano, a i onaj pod se već
osušio i više se ne kliza. Dok prolazi pored zlatarevog džipa, Sava se sagne,
iščupa zadnju registarsku tablicu i, mrtav-hladan, kao da takve stvari radi
svaki dan, ubaci je u obližnji kontejner za đubre.
- Gde ši, bre, bog te žaboravio? – zabrinut je Drakula. – Mišlio šam i ja da
udžem, al me štvarno šramota od ovih žuba, jebem ti žube. Jel i žlatar
požnaje nekog u poličiji?
- Ma, ne. Nego nešto me, da prostiš, priteralo, pa posle, ko velim, nekako je
nedostojanstveno da glumim strogoću, a idem iz klozeta, pa sam odustao.
- Ušran poličajač, štvarno ne ide – nasmeje se Drakula junački.
- Nego teraj ti malo napred prema zlatarevoj kući, tamo iza krivine ima fino
mesto da se stane. Sad će on da krene čim zatvori radnju, pa ćemo tamo da
ga sačekamo, vidim nema zadnju tablicu, to će da bude dosta, ako ne
nađemo još nešto.
Dve nedelje kasnije sede Sava i Drakula u kolima, na istom onom mestu,
ispred skoro pa bezimene pune kafane, gde prolazi svet, a sve neki
neupotrebljivi za kažnjavanje zbog kršenja saobraćajnih propisa. I svih
ostalih propisa. Tako je to u malim mestima, svako svakog zna, svi sa svima
215