- Ali, ali, šefe, već smo počeli zapisnik, kako ćemo. . . ? – proba Sava da ne
bude sve ono što će mu Drakula posle reći da jeste ako se ne pobuni i ne
pokuša bar nešto.
- Snaćićete se vi nekako, ne brinem ja za vas – veseo je načelnik. Veza se
prekida. Sava vraća telefon ženi, ona slegne ramenima, klimne glavom i vrati
se u kola koja ubrzo, čim Drakula vrati dokumenta vozaču, nestaju u svom
srećnijem svetu u kojem žene imaju muževe s automobilima na plin bez
atesta, muževi žene s ljubičastim telefonima, ljubičasti telefnoni su puni
brojeva uticajnih prijatelja na zgodnim položajima i tako to.
Pada mrak, pada sneg. Sedi Drakula za volanom policijskog pežoa i lepo se
vidi da bi najviše voleo da ga nema. Sedi Sava na suvozačkom sedištu i
petnaesti put gleda u započeti zapisnik: 31. 12. mogao bi se i prepraviti u 31.
02. kad bi februar imao 31 dan, ali februar, mada zna da se oduži, nikad
nema toliko dana. A i da ima, godina se ne može prepraviti ni u šta jer joj je
poslednji dan na izmaku. A tek celo prezime Popović, šta tek s njim da radi.
- Popović, Popović. . . Kad bi naišo neko drugi s tim prezimenom, onda bi sve
bilo u redu. Dal mi znamo nekog drugog Popovića? Jel moguće da niko
nema tako obično prezime? – vajka se Sava na glas.
- Pp.
- Ma, otkud pop, pop je Vukašinović
- Pp – ponovi rezignirano Drakula.
- Koji, bre, pop? Neki od ovih novih po selima?
- Žlatar – ispljune Drakula konačno.
- Eeeeee – obraduje se Sava. – Tačno, Pop je Popović! Kako je njemu uopšte
ime? A? Ko bi to znao. . . Ma šta čekaš, teraj pred zlatarsku radnju, nećemo
da sedimo ovde i da se molimo da naiđe.
- Šigurno je žatvorio, ko radi 31. dečembra uveče – kaže Drakula tužno, ali
startuje automobil i vozi.
210