- Ma, ne to. To je budalaština. I relativno je. Nego je, brate, mator. To je
činjenica. Kad ti budeš imala četrdeset, on će imati šezdeset. Može da ti
umre na roditeljskom sastanku: čuje da je dete dobilo keca iz matematike,
dobije infarkt i – cap!
- Klint Istvud je i dalje živ, a poslednje dete je napravio kad je imao. . . – i
sestre su nastavile da ćaskaju duboko u novembarsku noć, koja ih je
približavala decembru, Novoj godini i svemu što će budućnost doneti. Miki,
koji je zapravo bio Gale, što se njih tiče, ostao je u novembru kao Dan
republike, bivši i prevaziđeni praznik iz njihove mladostiu nekoj drugoj
zemlji, mada na istom mestu.
A Gale koji je bio Gale te je noći, šunjajući se kao lopov na prstima da ga ne
čuje kćerka, navrat nanos zatvorio vrata svoje sobe, nastavljajući onu trku
od petka kad je izlazio iz kabineta. Nastavljao je onu dečju igru ili, pak,
najznačajniju misiju ljudskog života - niko sa sigurnošću ne može reći o čemu
je u takvim situacijama reč. Plašio se da kasni i da je Gordana već zaspala.
Žurno se kroz mračni stan zaputio ka spavaćoj sobi izbegavajući nameštaj.
Ka onoj sobi u kojoj su on i Gordana spavali zajedno ili zajedno bili budni ili
je jedno spavalo, a drugo bdelo, svih onih godina dok su bili muž i žena. Tiho
je kucnuo i tiho otvorio vrata iako nije čuo ništa iznutra. Gordana je bila u
krevetu, ušuškana, ali budna. Čitala je. I videla ga je. A ne kao oni, zapravo
sasvim nevažni ljudi iz lifta na početku ove priče. Gordana je spustila knjigu
i pomerila se u stranu da mu napravi mesta. Čak je i jorgan s njegove
nekadašnje strane malo odigla da ga primi u krevet. Gale se zavukao na
svoje mesto i odahnuo, malo se znojeći kao kad posle jurnjave čovek stigne
negde u poslednjem času, ali stigne na vreme. Na kraj vremena.
204