HILJADUGODIŠNJI KREDIT
- Šta je, bre, ovo, nigde žive duše! – primedba Save Lopova, policajca koji je
čitavog života manje ili više nepravedno vukao svoj nadimak iz osnovne
škole u kojoj je drugoj deci krao mirišljave gumice, bila je naizgled
paradoksalna jer bi se neupućenom posmatraču učinilo da naokolo baš ima
dosta života i vreve. Uprkos gorućoj globalnoj ekonomskoj krizi, ledenom
lokalnom socijalnom beznađu i hladnom zimskom danu, i pešaci i biciklisti i
automobili prolazili su, i na jednu i na drugu stranu, pored lokalne, skoro pa
bezimene, ali pune kafane.
- Ko da nije 31. decembar! – vajkao se Sava tresući pepeo koji mu se s
jeftine cigarete obrušio na svežanj reklamnih flaera raznih banaka u krilu.
Banke su nudile sve povoljniji od povoljnijeg kredita, a Sava se upinjao da
nadirodi Iroda, tj. da uprkos evidentnom bankarskom lopovluku smisli kako
da i sam nešto ušićari. Glatki, šareni papiri nisu mu zaštitili tamne pantalone
uniforme, pa je to, krajičkom svoje brze zdrave pameti uzeo za loš znak.
- Dal ti ljudi prave nešto za doček, dal idu negde, dal šta rade, evo, što lepo
ne dignu kredit pa nek idu u kafanu da slave, nek idu u tri njihove lepe. . . –
spremio se bio Sava da opsuje, ali se predomislio i otvorio prozor na
policijskom pežou. Hladan vazduh nadro je unutra, a dim Savine krdže, a i
opušak koji je s palca odapeo srednjim prstom, pojurili su napolje.
- Šl