ruže. Ni manje ni više nego ruže-puzavice! - Da li vam se dopadaju ruže? –
došla je Kej s dve čaše, zveckajući.
- Da, zanimljive su – uzeo je čašu i prsti su im se dodirnuli.
- Samo zanimljive? – razočarala se Kej.
- Pa i lepe su, ali je zanimljivije što su zanimljive – Gale joj se zagledao u oči.
- Ja sam ih naslikala – sela je Kej na sofu, podvila noge i kritički začkiljila
prema svom delu.
- Znate da su na plafonima starorimskih soba za gozbe ruže bile slikane kao
podsetnik da ono što se izgovori pod uticajem vina, treba da ostane pod
ružama, tj. tajna. Kaže se. . .
- . . . sub vino, sub rosa – završila je njegovu rečenicu Kej, a oči su joj se
zacaklile, kao što bi i svakoj ženi koja u današnje vreme zna takve stvari
kakve je ona znala, da joj jedne kišne večeri na vrata dođe zgodan, zreo
muškarac koji to isto zna.
I Gale se razgalio. Kej se nije samo zvala Kej, ona je to i bila. Produhovljene
lepote, slikarka, obrazovana, žena kriminalca.
- Sub viski, sub rosa! – nazdravio joj je s nešto strepnje da će odnekud izaći
deca i sve upropastiti.
No, deca su bila kod bake, ispostavilo se posle dolivanja drugog pića. Sa
muzičkog uređaja dopirali zvuci bosa nove, a devojka sa Ipaneme već je išla
onako kao malko drogirana ka moru ne primećujući njega koji bi, yes, he
would give his heart gladly. A naša je Kej Galeta primećivala i te kako. I Gale
nju. Pričali su o svemu i svačemu, diveći se samima sebi i onom drugom
podjednako. Kad se dvoje sličnih ljudi sretnu, to obično tako biva. I količina
nečije zaljubljenosti koja se tad desi, zapravo je mera prethodne
usamljenosti tih ljudi koji do tog trenutka nisu imali s kim ni ozbiljno da
razgovaraju, a kamoli da opušteno ćeretaju o stvarima koje znaju i koje
vole. O sebi nisu pričali ni jedno ni drugo. Što je izgledalo posebno
zanimljivo i neopterećujuće. A zapravo je bilo malo bezveze, ali nema veze.
Bezveze je naročito bilo to što o sebi nisu govorili jer se sebi nisu dovoljno
197