Donekle pokrpljenog ega, Gale je otkrio da se od pisanja se, nažalost, ne
može gajiti porodica, pa je nastavio da radi kao propali medicinar, tj.
dastudentima drži predavanja iz sporednog predmeta i da zbog toga bude –
šta da se lažemo – i dalje poprilično iskompleksiran. Da li je čaša do pola
puna ili je od pola prazna, to je ono što je najvažnije, rekao je kum
psihijatar. Neko bi bio presrećan da radi sastudentima i sa filmadžijama,
govorila je i Gordana, a kćerka je, malo se pripitomivši, ponavljala to isto za
majkom, kao papagaj. Ko ni’ za sve, ni za niš’, znao je i Gale. A opet, noćima
je sanjao kako operiše kičmene moždine, kako povezuje pokidane vezeod
krvi i mesa, kako iseca zlo i oslobađa dobro u najbukvalnijem smislu.
Buđenja su ga ubijala. Nekoliko puta u rana jutra Gordana ga je zatekla kako
plače u kuputilu. A kleti Mihajlo, njegova konkurencija, postao je dr mr sci,
prof, drn-zvrc, trt i mrt, neurohirurg bez premca, valjuškao se u slavi i novcu,
u međunarodnim priznanjima i sjaju. Mihail, znao je to Gale, na jevrejskom
jeziku znači “koji je kao Bog ili ko je ravan Bogu”. I njegova zavist ničim se
nije mogla zaustaviti. Sv. arhanđel Mihailo slika se na freskama i ikonama
kao vojvoda, koji u desnoj ruci drži koplje kojim potire Lucifera, a u levoj
palmovu zelenu grančicu. U poređenju s njim, Galetu se njegov imenjak,
arhanđel Gavrilo činio ništavan. Ime mu znači “krepost Božija” - lepo, ali
Galetu malo. Arhanđel Gavrilo je i donosilac božjih tajni, naročito tajne
bogoovaploćenja, ali Gale ništa od te snage nije osećao. Da upravo to radi
kad popravlja scenarije ili piše, nije mu padalo na pamet. Pisao je obične,
svetovne priče koje su služile da zabave narod, ne da učine neko čudo
neviđeno. U crkvama bi se zagledao u lik arhanđela Gavrila koji u desnoj
ruci drži fenjer sa zapaljenom svećom unutra, a u levoj ogledalo od zelenog
kamena jaspisa. Ogledalo je po crkvenom kanonu označavalo premudrost
božiju sakrivenu kao tajnu. Ali, eto, sve je to bilo tajna i za Galeta. Mihajlova
slava bila je javna, a njegova, Galetova, bila je tajna. Tu pomoći nije bilo.
Kako je Gale znao toliko o religiji? I zašto se uopšte zvao Gavrilo? Pa, majka,
njegova majka bila je ključ. Jer otac mu je bio lekar kao i deda, iz građanske
porodice koja se nije preterano opirala opštim tokovima i duhovima raznih
vremene, pa je relativno mirno prošla i kroz sve smene sistema na vlasti,
stare i nove ratove i ostale budalaštine na kojima svet počiva. Galetov otac
imao je skoro četrdeset godina, bio je hirurg, još uvek neoženjen, miran, tihi
veoma usamljen kad je upoznao njegovu majku. Majka nije imala ni
dvadeset, bila je Hrvatica iz Dalmacije, deveto, ali ne i poslednje dete veoma
siromašne porodice i bila je katolkinja. I to ne obična katolkinja nego - časna
sestra! Naime, jedan je ženski red katoličke crkve od početka pedesetih do
189