- Ali on će uginuti od straha ukoliko mu se odmah ne pomogne! – glasić nije
trpeo pogovora, otkrivajući što razmaženost, što saosećajnost. Čudna
kombinacija, pomislio je Gale i pogledao u pravcu šareno nalakiranog
noktića na mršavom kažiprstu. Tamo je ugledao vrapca koji se zaglavio na
okrnjenom betonskom prozoru.
- Jebi ga, Mileta! – pomislio je u sebi, a na glas rekao: - Samo bez panike,
oslobodićemo ga. Ali moraćeš ti. Ja ću ti držati lopovske lotre, a ti se popni i
oslobodi ga.
- Ne smem! Nikad nisam uhvatila pticu rukom! – zavapila je devojčica.
- Ali ti mene ne možeš držati, a ja ga sa zemlje ne mogu dohvatiti. A ako
budem išao po merdevine to će potrajati. Sama si rekla, uginuće od straha!
- Ma, neće, žilave su ptice – rekla je buduća uspešna manipulatorka sveg, a
naročito muškog sveta.
- C, c, c, kakva opasna mala! Al, ajd, barem to radi iz etičkih razloga, u korist
slabih – mislio je Gale dok je donosio stolicu iz prizemlja. I tako se popeo,
pustio vrapca na slobodu, pozdravio devojčicu koja mu se pristojno zahvalila
trepćući manipulantskim trepavicama, vratio stolicu u prizemlje i konačno
nastavio kud je krenuo. Bilo je pet i petnaest. Milete ni od korova.
- Ne mogu da verujem da me nije sačekao! – izgovorio je Gale naglas, a
onda posegao za mobilnim telefonom koji mu je upao u postavu kaputa
kroz rašiven džep. Kad ga je konačno dohvatio, kao da je glumac u komediji
punoj gegova, video je propušten poziv. Začudio se da nije čuo zvonjavu. Da
li stari? Da li postaje nagluv? Desetka Blejka Edvardsa, kriza srednjih godina?
Šta, zar još uvek, zar nije prerastao taj uzrast, imao je okruglo pedeset
godina. Pedeset! Neverovatno, da.
- Halo, Mileta? Evo me, stigao sam, malo kasnim, gde si?
- Profesore, izvinjavam se, mrtav sam bolestan, nisam danas ni ostao na
poslu do kraja, otišo sam još oko podne, nisam vam se javio. . .
- Pa šta ćemo onda? Jesi stvarno bolestan ili da ti dam pare sutra?
184