SCRIPT DOCTOR
Gale je izašao iz kabineta i navrat - nanos zaključao bravu okrenuvši ključ
samo jednom, što možda i nije bilo tako loše: pre trideset i kusur godina,
još kao studentu medicine, neki Đole već tada zaluđen forenzičarskim
znanjima, objasnio mu je da se lakše obijaju vrata kad ključ okreneš dvaput,
nego samo jednom. Biva to i inače u životu da je manje više, ali sad nije bila
reč o tome. Ni u vezi sa Đoletom, ni u vezi sa onim što se Galetu tog
trenutka događalo. Više je bilo više: Đole je učio više pa je odmah posle
završetka studija otišao u Ameriku i sad je imao više para, uspeha i zabave
jer je bio zaposlen ni manje ni više, nego u timu forenzičara vašingtonske
policije. A manje je bilo manje: Gale je, pored ostalih manjkova u životu, tog
trenutka imao manje vremena nego što mu je trebalo.
Dok je trčao ka liftu rezervisanom za osoblje video je da su dvojica njegovih
kolega već u njemu, a tamo su bile i glavna sestra sa susednog odeljenja i
tetkica sa kofom i džogerom. Neko od njih lako je mogao da pritisne ono
dugme sa dve strelice koje pokazuju jedna jedan, a druga drugi smer, pa da
zadrži vrata. Ali, očigledno, to niko nije uradio. Verovatno zato što ga nisu
videli. Ili možda baš zato što ga jesu videli. Obe su mogućnosti bile jednako
neprijatne, i biti nevidljiv, i biti vidljiv, a nepoželjan. U svakom slučaju,
Galetu se lift zatvorio, što se ono kaže, ispred nosa. Trči, Lola, trči! Toma
Tikvera, Vrata sudbine Pitera Hauvita i. . . , ma mora da ima još nešto, neki
film klasičnog Holivuda. . . - preslišavao se Gale onim svojim delom uvek
nezauzete, landarajuće pameti koja ga je spasavala od neprijatnijih misli i
analiza.
- Znaš, Gabi, naš Gospod nikad ne zatvori jedna vrata, a da ne otvori neka
druga, tako je nan je uvik govorila sestraAgneza, Bog ju blagoslovio, a imala
je i pravo – govorila je Galetu, kog su u kućnoj varijanti zvali Gabi, njegova
pokojna majka.
Bila je velika sreća da sestra Agneza, Bog je blagoslovio ko god bila, nije i
sama citirala nekog od koga je to čula, jer bi Gale, koji je oduvek lako
pamtio, zapamtio i to ime, samo da ga je njegova mati ikad izgovorila. Iako
je Galetov kum psihijatar bio odlučno na stanovištu da mozak služi za
zaboravljanje, Gale je iz ličnog iskustva znao jako malo o tim blagodetima.
Pamtio je kao – kao ko? Ko dobro pamti? Kaže se pamti kao konj. Ili kao
slon. Da li konji i slonovi stvarno dobro pamte? Aj, dobro, recimo da je i
182