Krajičkom svesti prolazi joj misao da možda ludi. Da od sad više nikad neće
biti ista i da neće biti ni normalna. Oseti da plače. Odnekud iznutra Nina vidi
sebe kako se naginje, grli nepoznatu ženu i govori joj “Mila moja majčice! ”.
Jasminina majka je nežno miluje po kosi. Ah, dušo, toliko si mi nedostajala. I
ti si, mama, meni. Dugo, dugo ostaju u zagrljaju. Konačno, Nina ustaje,
pozdravlja se sa Jasmininom majkom, obećava da će uskoro ponovo doći i,
praćena ravnomernim hrkanjem svoje majke, izlazi iz sobe.
Pred ulazom u Gerontološki centar shvata da joj je zlatni prsten na ruci.
Gleda ga zbunjeno i u strahu, a onda polako spušta ruku u džep i isto tako
polako upućuje se ka autobuskoj stanici.
U Mančesteru pada kiša. Porodica doručkuje. S radija se čuju Ramonsi. Nina
telefonira Gerontološkom centru. Kao svakog ponedeljka. Majka je dobro.
Mirno je spavala, dobro je doručkovala. Nije se uznemirila kad joj je cimerka
umrla. Umrla je? Jeste, umrla je. Mirno, u snu. Ostavila vam je poruku.
Meni? Da, vama. Ili svojoj kćerki Jasmini? Ne, vama. Ona je bila jako
dementna? Ne, ne, gospođo, naprotiv, bila je bistra do poslednjeg dana,
veoma snažan duh, sjajna žena. Poslaću vam poštom njenu poruku. Nina je
najednom nestrpljiva: možete li da je skenirate i da mi pošaljete ne e-mail.
Posle oklevanja socijalna radnica pristaje. U metrou, dok ide na posao Nina
na mobilnom telefonu otvara e-mail. Staračkim, drhtavim rukopisom
nekoliko redova. Svi nagnuti na jednu stranu, kao tragovi kapi na oknu
aviona. “Mila moja, beskrajno ti hvala što si me pustila da te prevarim. Nije,
dušo to greh. Nećemo nikog povrediti ako uzmemo ono što je drugima
nepotrebno. Bolnije je ako tražimo tamo gde nema. Ne govorim ti, dušo,
samo kao majka. Govorim ti kao žena ženi. ”
181