vratiš da se presvučem, ne ide ti to, mama, s tim. I uvek si bila u pravu. Na
sve te pohvale, Ninina majka na susednom krevetu prevrnula je prezrivo
očima. Potom je strpala usta još jednu projicu. Jasmina, bleso moja šarena,
reci mi kako je Radovan? Dobro je. Dobro, dušo, dobro. Nemoj s njim da se
svađaš. Muž ne može da ti bude prijatelj iz prostog razloga što ti je muž. Ali
nije loše da ga imaš. Mnogi ni toliko nemaju. A deca kako su? Dobro su,
dobro su. A vinograd? Niste ga prodali. Nismo. Eh, ti znaš koliko ja volim taj
vinograd, ali od mene će uskoro da prave lonce. A vi, ako vam pare trebaju,
ako vas vinograd muči, prodajte ga, brate. Nemoj da si sentimentalna zbog
mene. Vinograd traži slugu, a ne gospodara. Čuvaj, dušo, decu i muža, ali
najviše čuvaj sebe. Ako sebi ne budeš valjala, nećeš ni njima. Vidim ti po
izrazu lica da se mnogo jedeš. Ne primaj sve k srcu. Ti si moja pametnica i
lepotica, iz svega ćeš ti isplivati. Eh, da, kaže Nina, tek da nešto kaže. Pa šta
te, mila moja, toliko muči? Ja ne mogu da ti pomognem baš ništa, ali mogu
da te čujem. I to nekad znači. Reci mami? Ništa, eto… Matora sam, a još mi
gomila stvari nije jasna i osećam se kriva za mnoge stvari, čuje Nina sebe
kako najiskrenije odgovara nepoznatoj, tuđoj majci. Dušo moja! Ništa ti nisi
kriva. Ti si najdivnije biće koje sam ja srela. Malo si svojeglava, ali to ti, zlato,
služi da preživiš. Moraš tako. I treba tako, moja… Jasmina. To sam te ja učila
celog veka. Ali, nije mi jasno…, nastavlja Nina i više se ne čudi sebi. Sve što
ti nije jasno ni ne treba da ti bude jasno. Ima stvari koje se pričaju samo
najboljim prijateljima, ima stvari koje se ne pričaju nikom, a ima, bogami, i
onih stvari koje nije loše da čovek sakrije i od samog sebe. Ne treba kopati
preduboko. Ljudi su kao zemlja – najplodniji je sloj na površini. Jedno je
duboko oranje, a drugo je kopanje rupe. U rupu se čovek samo zakopava.
Dok priča, Jasminina majka drži Ninu za ruku blago je miluje. Kad ućuti, ona
prinese Nininu ruku svom licu i pljubi je. Nina bi, da joj nije neprijatno,
izvukla ruku. Pogleda u svoju majku i vidi da je zadremala. Jasminina majka
blago prokomentariše: teška neka žena, očarana sama sobom. Ali ne brini
se, sredila sam ja nju, ne dira me više, vidi da sam je pročitala. Jasminina
majka se osmehne, skine sa svoje ruke prsten i stavi ga na Nininu ruku. Evo
ti, Jasmina, ovaj prsten da imaš nešto od majke za uspomenu, ako umrem
pre nego što se opet vidimo. A ako ga izgubiš, znam te ja, nestaju ti stvari od
malena, ne očajavaj – to je samo prsten. I ajde sada idi i uradi nešto lepo za
sebe, nemoj ovde da gubiš vreme. Ja sam ti božja, tako da sam zbrinuta.
Čuvaj mi se, mazo moja. Nina sve vreme sluša, gleda, oseća, grozničavo
misli. Ali u tom trenutku, jednom čudnom trenutku koji izgleda kao drevna
automatika kad