Drugi krevet je popunjen. U njemu leži starica. Dobar dan. Starica sitno klimne glavom I zainteresovano gleda. Koja ti beše, pita Mira dok se koči i odmiče od kćerkinog poljupca. Ja sam, mama. Nina. Tvoja kćerka. Ti si Nina? Da, mama. Nisi ti Nina. Nina je nabijena, a ti si nekako fićfirićasta. Nina je na svog dedu, taj je bio zao čovek! Na rukama mi je umro, izvinjavao se, a krvi mi se napio. Lepo mi je jedna seljanka rekla kad sam se udavala, gori je sam svekar od tri svekrve … Kako si, mama? Nisam ti, bre, ženo ja majka! Dobro, dobro. Evo, donela sam ti projice. Još su vruće, jutros sam ih umesila, onako kako ti voliš. Je l’, a otkud ti znaš da ja volim projice, retorski pita majka i trpa u usta više nego što može da sažvaće. Nina je nabijena, analizira Nina majčine reči. Znači, ipak zna da postojim. Pre nego što će doći u starački dom, Ninina majka je, ne govoreći ništa Nini, uzela porodičnu slavsku ikonu i poklonila je crkvi. Nina se skamenila. Ikona nije bila posebno vredna, ali je imala dugu istoriju. Baka i deka su je nosili bežeći pred neprijateljima u Drugom svetskom ratu. Jednom su za vreme bombardovanja u nekoj od izbegličkih kuća bili u podrumu. Bomba je srušila celu kuću, samo je zid sa ikonom ostao ceo. Baka je maloj Nini pričala o tome. Rekla je da su ih komšije otkopale, da su izašli iz podruma, da je padao sneg, a da je na jedinom nesrušenom zidu stajao netaknut svetac. Svi su se krstili. Maloj Nini se ta priča sviđala. Bila je bajkovita i puna nedokučivog značenja. Jednog od onih za koje se nadala da će ih dokučiti kad odraste. Ništa nije dokučila. Mama, kako si mogla? Pa, šta da radim s ikonom, ja nemam muške dece da je naslede. Mama, ni ti nisi muško dete, pa ti je ikona ostala od roditelja. E, to je druga stvar, mene je moj otac voleo kao da sam sin, osmehnula se ponosno majka. Nina je izašla i plakala putem do crkve. Zamolila je popa da joj vrati ikonu. Rekao sam joj, pričao je pop, majko, pa zar nemate nikog ni od dalje rodbine da mu date ikonu, a ona je rekla nemam, sine, nikoga, sama sam na svetu. Da li ste vi stvarno njena kćerka, pitao je Ninu. Nina je samo plakala. Ikonu je odnela u Mančester. Da je sačuva za slučaj da se majka vrati iz doma kući.
I dok hrani majku projicama, Nina pokušava da je pomiluje po ruci. Nije Nina svetac koji okreće drugi obraz, Nina je … Eh, šta je Nina. Ej, nemoj da me pipkaš, kaže majka. Ne volim kad me nepoznati ljudi dodiruju. Ali, dok je majka neumoljivo ne prepoznaje, Ninu prepoznaje žena sa drugog ležaja. Doduše, ni ona je ne prepoznaje kao Ninu. Jasmina! Jasmina, čuješ li ti mene? Šta se praviš blesava, dušo! Ostavi tu ženu na miru i dođi ovamo. Majka sam ti, pogledaj me, zlato! Kćerka nove majčine cimerke, rekla je socijalna radnica, nikad ne dolazi. Postoji negde, ali se ne bavi majkom.
178