si dve godine kad ti je moj drug iz razreda rekao da si “mala Mira”, a ti si se
rasplakala i ponavljala si da nisi Mira nego Nina. Proklet bio dan kad sam
sam s ludim čovekom rodila ludo dete! Dramatično vičući Mira insistira da
se smesti u starački dom. Da se spase lude i zle nje, lude i zle Nine. Oca si
volela pa si ga smestila u bolnicu da crkne kao pas, mogu samo da zamislim
šta ćeš uraditi sa mnom! Nina plače. Žao joj je oca što je crkao kao pas. Da je
znala da će umreti… Šta bi da je znala? Bila bi dobra kćerka, ne bi otišla u
Mančester sa dvadeset i dve, ostala bi sa roditeljima i roditelji bi je voleli,
slušali, dozvolili joj da brine o njima u starosti. Budalo, nisi ti otišla od njih,
oni su te izbacili. Ali kriva sam. Smetali su mi majka i njen ljubavnik u sobi
do moje. Dok otac u dnevnom boravku gleda televiziju. Dok kuva sebi
kompot u kuhinji. Seksualno zlostavljana deca nikad se ne izvuku, ne zbog
seksualnog zlostavljanja, nego zbog nemogućnosti da poveruju da nisu sama
izazvala ono što se desilo. Da nisu u tome uživala. To joj je rekla prijateljica
psihološkinja. Ja nisam seksualno zlostavljana, pobunila se Nina. Prijateljica
se osmehnula. Kao Mona Liza. I inače je nadmena. Ta prijateljica.
Majka Mira dve godine delila je sobu sa teta-Nadom. Pre teta-Nade, delila je
apartman s verenikom. Otac je umro u maju, majka je u starački dom stigla
u oktobru. Pregledala ju je komisija i odobrila joj novac za stare, same i
nemoćne. Za dva meseca, javila se Nini: udajem se, kćerko, poželi mi sreću!
Nije se udala da ne izgubi očevu penziju. Svoju nije imala. Ipak, pompezno
se verila. Dom je veridbu svojih pitomaca iskoristio kao reklamu. Reportaža
se vrtela na televiziji. O verenicima su pisale novine. Ljubav na prvi pogled.
Cveće, proslava, prsten. Popularnost doma je porasla. Menadžerka doma
bila je kuma na veridbi. I socijalna radnica. Dobili su verenički apartman.
Nešto skuplji. Nina je dobila očuha. Nametljivog, senilnog, ali dovoljno
muževnog da bude manipulisan od lepe Mire sa zlom kćerkom. Posle par
meseci ljubav je splasnula, posle godinu dana verenik je umro. Mira nije
uspela da nađe novog verenika. Prvi put u životu nijedan muškarac nije
ludeo za njom. I njeno stanje se pogoršalo. Demencija je progredirala. I
Parkinson. Tako je stigla u ovu sobu. Nina ju je posećivala jednom u svakom
godišnjem dobu. Od prošlog proleća Mira više nije prepoznavala kćerku.
Nekad joj je persirala i bila distancirana. Nekad joj se obraćala na ti, kao
novopečena građanka seljankama na pijaci. Teta-Nada, cimerka, umrla je.
Poslednji put, drugi krevet bio je prazan. Zjapio je ledom konačnosti. Nina je
hrabro sela na njegovu ivicu. Posle ju je, kod kuće, u Mančesteru, mesec
dana boleo vrat kao da je sedela pod klima-uređajem odvrnutim na najjače.
177