pedeset godina, konačno je shvatila lopove: oni imaju osećanje da imaju
pravo da rade što rade. Svi ljudi osećaju da imaju pravo na ono što rade.
Samo ona nekeko nema. Nekako nikako nema. Osim na besplatan prevoz
posle pedeset godina. Prvo pravo koje je sebi uzela. Uzurpirala. Zbog kojeg
se oseća malo okrnjeno. Kao primitivna, patrijarhalna devojka koja je pre
braka imala seksualni odnos. I sad ne zna da li je to početak propasti. Ili je to
početak emancipacije. U Nininoj levičarskoj duši, mali crni desničar ne
veruje u emancipaciju. Veruje u boga koji ima Parkinsonovu bolest i
uzaludno pokušava da joj pošalje poruku. Kapima na oknu aviona,
semaforima koji zaustavljaju autobus na putu kući, sijalicama koje
pregorevaju u stanu čim ona dotakne prekidač. Zavrće novu sijalicu.
Odmahuje glavom. Nisu to nikakvi signali, to je nekvalitetna struja. To je
tvoja neuroza. Slučajnost.
Stan konačno ne smrdi na cigarete njene majke, na neprovetrenost, na
neopranost. Ni na njene lične pokušaje da za života svojih roditelja te mirise
zameni mirisima detardženata, cimeta, vanile, sutlijaš, šnenokle, čista
posteljina. Hvala, kćerko, meni je i bez toga dobro. Oni su bili emancipovani.
A ona, eh, eto, malograđanka. Ružna i stoga verna mužu, smatrala je majka.
Majka je, pak, bila lepa, a zna se šta se lepim ženama, eto, dešava. Otac je
znao i nije mu smetalo, šta onda ima njoj da smeta, to je njihov život. Ocu je
bila malograđanka i stoga luda za higijenom. Ocu je bilo savršeno normalno
da se ne pere i ne presvlači: čemu presvlačenje kad je život i tako besmislen.
Kao da čistiš kuću predviđenu za rušenje. Ne rađaj, Nina, decu, govorio je,
deca su glupost. Išao sam preko Terazija u podne, sav taj narod, a za sto
godina pustoš, nema nikog, nema ni beba u kolicima. Ne rađaj decu! Šta?
Rodila si? Pa, šta ja imam s njim, sa tvojim sinom? Baš ništa, među nama je
vek razlike, mi nemamo kulturoloških dodirnih tačaka. Pravnik u penziji. Ali,
tata, emocija ne zastareva. Emocija, tata, ne izlazi iz mode, nema veze sa
kulturom. Emocija, Nina? Ti počinješ kao tvoja majka? Emocije su
besmislene, one su konvencija, sve što je društveno konstruisano, može se i
dekonstruisati. Nema ništa više razloga za ljubav među srodnicima, nego za
ljubav sa bilo kim. To je samo još jedan susret. Slučajan. Veza, kao svaka
veza, može da uspe, a mnogo češće ne uspeva.
Nina završava telefonski razgovor sa sinom, pa sa mužem. Neka mački daju
iz konzerve u frižideru, ali samo malo, debela je. Neka prvo hranu malo
zagreju. Ljubi ih, dobro je stigla, sve je u redu, stan je topao, komšinica je
upalila grejanje, da, i bojler je upalila. Nina zavlači ruku u regal iz
175