I kao i uvek, tu bi razgovor zamro. Ljudi ne vole kad se ruše stereotipi. Majka
te voli, maćeha te mrzi. Ako imaš maćehu. Nina nije imala. Tek tu i tamo
neku tatinu prijateljicu. Tetka te voli, strina te mrzi. Ako ih imaš. Nina je
imala tetke. Ravnodušne. Strinu ne. Roditelji vole decu. Svoje se meso ne
jede. I tako dalje. Ili bi gospodin pokušao da promeni temu. Dakle, vi niste
prava emigrantkinja? Jesam, kakva je razlika da li vam se u kuću uselio
pripadnik naroda s kojim je vaš narod ratovao ili su u kući vaši roditelji koji
vas neće. Ta, hajte, molim vas, kako roditelji neće dete? Na primer tako što
kad god napravite sebi ključ, oni promene bravu. Mislite figurativno? Ne.
Gospodin bi ćutao. I kajao se što je započinjao razgovor. Jer, kad vas iz kuće
izbaci neprijatelj, svi saosećaju. Kad vas izbace roditelji, svi vas sumnjiče da
ste to i zaslužili. Čak i sami sebe sumnjičite. Čitavog života. Čekate i nadate
se da će vam se smilovati. Da će vam, kao u Almodovarovim filmovima,
jednom objasniti o čemu se tu radilo. Da će preuzeti odgovornost. Krivicu
možda. Da će vam reći da im je žao.
Avion sleće. Nina izlazi iz aerodromske zgrade, čeka autobus. Ne da pare za
taksi. Nikad se ne vozi taksijem. Taksi je za bogate i razmažene. Ili za
socijalno iskompleksirane. Ona nije ni jedno ni drugo. Levičarka je u duši, šta
god to značilo. Pošteno je nemati previše na planeti na kojoj većina nema
dovoljno. Mnogi nemaju ništa. Kroz centar prestonice Nina vuče svoje
breme poneseno iz Mančestera. Kupuje sendvič. Gleda ljude. Sirotinja kojoj
pripada. I ne pripada. Da je ostala, delila bi sudbinu svog naroda. Ovako, ne
deli je. Deli svoj sendvič sa staricom koja prosi u podzemnom prolazu u
centru Beograda. Žurno se udaljava posramljena davanjem milostinje. Ne
želi da vidi da li je starica žudno navalila na hranu, da li ima zube da sažvaće
koru kifle ili nema, ili je s gađenjem bacila hranu jer želi novac. Još malo
vožnje gradskim autobsom i – ulazi u stan. Ostavlja kofer, spušta tašnu. Viš