očima crvenom bojom malih salonki broj 34 u koje sam ugurala svoju dečju
nogu kad mi je bilo desetak godina u onoj našoj velikoj sobi s kršem vrednim
poštovanja. Mama mi je odbrusila da ostavim te cipele dok me otac nije
video, to su bakine cipele. Kako je moguće da je baka nosila dečji broj?
Moguće je, nekad su ljudi bili mnogo manji, rekla mi je mati i isterala me u
dvorište da se igram kao normalna deca. Plop. Nepostojeća baka, deda, tata
i krvava tetka pretvorili su se u patuljaste ljude, slične maleckim kokama i
petlu kikirecu koje sam između letvi u plotu što nas deli