je to uradila, spremila ručak i da je sve ostavila na kraj šporeta da se ne
ohladi, a onda se popela na tavan i - to. Tvoj otac ju je našao. Mesec dana
nije progovorio ni reč. Eto, to je sve što znam.
Bila je polovina je juna, znam to iz datuma na spomeniku na groblju. Kroz
prozor, kao na groblju, miriše lipa. Na šporetu se skrama hvata po zakuvanoj
supi, rezanci plivaju, mlad grašak s mirođijom tamni gorinjim delovima
zrnaca, s pohovane piletine cedi se masnoća, salata vene. Moj otac skida
majku sa zaustavljenog klatna života. Tetka vrišti u fijakeru ispred kuće i
osipa po majci drvlje i kamenje kao svaka pubertetlijka na živu ili mrtvu
majku, svejedno. Tata nemi i takav ostane do kraja života, ako ne za sve, a
ono za najvažnije stvari. Meni najvažnije stvari.
- A da li ima među tetkinim stvarima nečeg što joj je ostalo od roditelja? Iz
mladosti? Iz detinjstva? Fotografije? – pitam.
- Ne, nema ništa – kaže teča. – Kad se razbolela – kaže teča naglašavajuči
reč „razbolela“ da bi se znalo da joj se nije razbolelo telo, nego duša - rekla
je da ne želi da ima ništa od toga. I njen psihijatar se složio, pa smo sve
bacili.
Među stvarima s mirisom lavande nailazimo teča i ja na cipele. Tetka je
nosila isti broj kao ja, 37, 5. Ali na žalost, sve je bezdušno sivo. Nailazimo na
sandale iz Španije, salonke iz Italije i – na gumene patike za vodu broj 39-40,
a u svaku od njih ugurana po jedna manja patika za vodu, bela, broj 34. Ne
znamo šta je to, niko te brojeve ne nosi, pa ih vraćamo na dno pletene torbe
za plažu i preturamo dalje. Odlazim kući sa tri kese koje nemam srca da
spustim u prvi kontejner. Stoje danima u predsoblju. Uspomene koje smrde
da lavandu koja inače miriše. Uspomene na šta?
Nekoliko dana kasnije ulazim u prodavnicu polovne robe po kojoj inače
volim da preturam. Nekad odatle izađe neki šiz-komad koji me razveseli.
Ovog puta, odjednom biva mi loše – sve liči na tetkin orman, nemam snage
za to. Izlazim. Dosećam se da su mom mužu potrebne japanke u kojima
može da hoda po plićaku kad peca, pa ulazim u skupocenu prodavnicu
sportskih stvari. Miriše na gumu, plastiku, na sredstvo za pranje poda, na
tehno-muziku, na novo. Računam, ti sterilni mirisi činiće mi dobro. I
odjednom shvatam: one plastične patike za vodu iz tetkinog ormana, pa to
su patike za vodu iz Crikvenice 1933! Odjednom mi se sve zacrveni pred
171