I nikad mi ništa nije ispričao. Umro je četrdeset godina kasnije, s izrazom na
licu koji govori da još nije vreme da se meni pričaju takve stvari. Ikakve
stvari. Tata je umro u proleće. Iste jeseni umrla je i njegova sestra, moja
krvava i crna tetka. Pošto nisu imali dece, njen muž pozvao me je da uzmem
neke tetkine stvari. Za uspomenu. Za uspomenu na šta? Ali, otišla sam. Sve
je mirisalo na lavandu, ali neku grobljansku, a ne morsku lavandu. Tetka je
bila naučnica, hemičarka. Trebalo je da na Sorboni magistrira, doktorira i ko
zna šta sve ne, a onda je pukla. Tamo negde oko mog rođenja. Tad je valjda
htela da me ubija, to više niko nije pominjao. U međuvremenu razni su
pogubili kriterijume, živce, razum. Između ostalih i moja mati. I ona, mama,
koja me nikad nije baš obožavala, koja nikog nije baš obožavala jer je
trebalo da studira, a ona se greškom udala, jednom je htela baš da me
ubije. Znatno stariju, doduše: kad mi je bilo dvadeset i sedam otac me molio
da se u njihovoj kući, kad im dođem u posetu, noću zaključavam jer, eto,
mami nije baš dobro, pa hoće da me ubije. Za razliku od tetke, mati je htela
da me ubije jer jesam dete svog oca. U našoj porodici ko god odlepi, ja mu
se učinim najzgodnija za ubistvo. Srećom, u našoj porodici više je praznih
obećanja, nego stvarnih izvršenja. Zbog te osobine moje porodice mnogi su,
uključujući i mene, mnogo propatili. Ali, opet, zahvaljujući toj istoj osobini -
živa sam. I, evo, živa preturam s tečom po tetkinom ormanu. Sve lične
stvari, a bezlične. Obične, nezanimljive stvari.
- Tečo, je l’ znate nešto o tome zašto se tetkina majka ubila? – ovo je jedna
od poslednjih prilika da nešto saznam o tome. Osećam obavezu da tu priliku
iskoristim.
I teča je naučnik. Doktor nuklearne fizike. Zaustavlja se su svom
dvočasovnom predavanju o fisiji, fuziji, deuterijumu i tome kako danas
svako može da napravi atomsku bombu, da bi mi zdušno nudio kape, šalove,
kaput od kamilhara. Moje pitanje kao deuterijum kapne između nas. Sva
voda krene da ludi. I ne samo voda. Lančanom reakcijom sve postaje teško.
- Ne znam mnogo o tome – kaže polako. - Znam da je tvoja tetka tad imala
šesnaest godina i da je bila u selu kod neke drugarice. I da je tvoj deda po
nju poslao fijaker. I da je ona plakala i rekla da mora da je nešto strašno u
pitanju jer inače po nju ne bi slali fijaker. I da joj je kočijaš rekao da joj je
mama loše. Tek pred kućom rekao joj je da se majka ubila. Ona nije htela da
uđe u kuću da je vidi. Uvek je govorila: „Šta nam je to uradila, nije nas
volela, da nas je volela ne bi nam to uradila. “. Znam i to da je pre nego što
170