Plop! Plop!- Tatina sestra? I ona se ubila?
- Pa, ona se nije baš sasvim ubila. Mislim, spasli su je. Ali jeste presekla vene.
Plop – tetka se vrati na fotografiju. Malo krvava.- Je l’ sad živa ili mrtva?- Živa je.- Pa što je ja nikad nisam videla?
- Ona je, sine luda. Kad si bila beba morali su da te čuvaju od nje jer je htela da te ubije, tvrdila je da ti nisi dete njenog brata nego da te mati ko zna s kim napravila!
Puf – crno-bela, malo krvava tetka na fotografiji postaje čisto crna!
- Nemoj slučajno mami i tati da kažeš da smo o ovome razgovarale! I nemoj više ništa da me pitaš, dosta sam ti rekla. I kad se mama i tata svađaju ili kad mama viče na tebe, nemoj da se ljutiš na nju, sad i ti vidiš gde se ona zakopala, je l’ tako.
- Da – slagala sam. Nisam baš videla gde se mama zakopala, a pogotovo nisam videla šta bi tu mogla biti moja krivica.
- E, pa ja sam znala da je glupa, ali da je toliko glupa, to baš nisam znala! A ti si je sigurno isprovocirala, što bi inače to pričala!? – vrisnula je mama kad sam došla kući i postavila pitanje o svim tim mrtvim i polumrtvim precima.
Tata je prebledeo i izašao u dvorište. Izašla sam za njim.- Mala si. Kad porasteš sve ću ti ispričati – rekao je.
169