- Znam, znam, ali ja ti kažem „sine“ zato što te volim. Tako se govori onima
koje voliš.
- Meni mama i tata nikad ne kažu „sine“. Ne kažu mi ni „kćerko“, zovu me
po imenu. A šta je to moja baka uradila?
- Koja baka?
- Pa, malopre ste rekli, tatina mama.
- Ne znam, sine, zaboravila sam. . .
- Rekli ste da je deda bio cvet, baka ne bi uradila to što je uradila.
- Da.
- Pa šta to?
- Mislila sam da znaš. Ako ne znaš, nije važno.
- Recite mi!
- Tvoji će se ljutiti na mene ako ti kažem.
- Dobro, onda ću pitati njih.
- Jao, nemoj! Evo, reći ću ti, ali da im ne kažeš da sam ja to rekla. Je l’ važi?
Klimala sam glavom očarana zbog tolike tetkine neprilike.
- Tvoja se baka, sine, ubila. Obesila se. Uzela konopac i obesila se.
Auh. To je bilo stvarno čudno i neočekivano. Uzela konopac i – plop!
Nestade baka sa one slike u ramu od mahagonija.
- Zašto je to uradila?
- Niko to ne zna. Ali mora biti nešto u njihovoj porodici. Jer i njena se majka
ubila. Tvoja prababa. A onda se ubila i njena kćerka, sestra tvog oca.
168