svi vitki i krotki i pod velom nekog prijatnog zajedništva tog porodičnog,
fotoaparatom uhvaćenog trenutka, pod palmama na obali mora, a iznad
teksta Uspomena iz Crkivenice, 1933.
Imala sam, dakle, sedam ili osam godina kad sam došla u goste svojoj
najlepšoj i, po maminim rečima, najglupljoj tetki. Bila je to mamina sestra
koja s onom tetkom-devojčicom na fotografiji nije imala nikakve veze.
Nisam često putovala kod nje, može biti da je to bio čak i prvi prvcijati put.
Pre nego što sam otputovala od kuće poželela sam da vidim kako tetka
izgleda. U to ime jedna druga fotografija izvučena je iz kutije za starinski
keks: mama i njene tri starije sestre, u fotografskom studiju dvadeset godina
kasnije u odnosu na sliku očeve porodice na moru. Meni je moja mama bila
najlepša. Da li je to značilo da je najgluplja? Nemoguće, u bajkama su
najmlađi uvek najpametniji. A i očevi stariji od trideset godina - čula sam
nekad da moji roditelji pričaju s kumovima o tome - imaju veće šanse za
genijalno potomstvo. Kum je bio lekar, znao je. Recimo, mamin otac imao je
trideset i pet godina kad se mama rodila. A, da stvar bude još bolja, tata je
imao četrdeset jednu kad sam se rodila ja.
- Tvoja majka je mlada žena. To nije lepo što se tvoj otac njome oženio tako
mladom. Trebalo je da studira, a ne da se udaje, pogotovo nije trebalo da se
udaje za njega, tuberana – nekako usplahireno govorila je tetka. Slušala sam
je pažljivo da vidim kad će ispoljiti obećanu glupost. Ovo što je govorila nije
zvučalo osobito glupo. Mada ona usplahirenost jes’ bila malo blentava.
- Šta je to tuberana? – pitala sam za očev greh.
- Nije tuberana, sine, nego tuberan. To je onaj koji je bolestan od
tuberkuloze. Od toga se umire.
- Tata nije bolestan.
- Pa, sad više nije, ali je bio bolestan. Itekako je bio bolestan. Imao je
tuberkulozu, sine.
Aha, tu je glupost – ja sam žensko, a ona me zove „sine“!
- Ja nisam sin, ja sam kćerka – rekla sam snishodljivo, kako je već red
govoriti s glupima.
167