Vladislava Vojnović
ČETIRI PRIPOVETKE
DOK PALME ŠUMORE
Nisam želela da saznam, ali sam saznala da moj otac baš i nije neki dobar
čovek, što nije ni čudo kad se zna kakav je bio njegov otac, moj deda, a da
deda nije bio baš neko cveće jasno je i po tome jer da jeste bio cveće, baba
ne bi uradila to što je uradila.
- Šta je uradila baba? – pitala sam jer su mi očevi roditelji, mrtvi davno pre
mog rođenja, bili totalna nepoznanica. Znala sam ih s fotografije koja je kod
kuće stajala između dva stakla zaglavjena u stalak od mahagonija u velikoj
negrejanoj sobi koja je napola bila poštovana i stoga neupotrebljavana, a
drugom polovinom se, u sred tog velikog poštovanja, pretvarala u skladište
nameštaja koji je bogata baka donela u miraz i gomila drugih stvari iz
prethodnih života živih i mrtvih srodnika, tako nepotrebnih i demodiranih
tokom modernih ranih sedamdesetih. Volela sam tu sobu, mada su mi
branili da rondam po njoj:
- Pocepaćeš, upropastićeš, ne diraj! Nije to za decu, ostavi! Izađi u dvorište
pa se igraj! Kao normalna deca!
Na toj fotogafiji, u tom ramu koji mora da je bio poslednji krik nekog davnog
savremenog dizajna, a koji je nekako dospeo do malog mesta sred velikog
posleratnog komunizma, videli su se deda i baba u bademantilima za plažu,
sa šeširima, u kupaćim kostimima, u gumenim patikama za vodu i sa decom
ispred sebe. Pred dedom je stajao moj otac tek nešto stariji od mene u
trenutku kad sam počela da ga posmatram, dečak od recimo sedam ili osam
godina, a ispred babe stajala je očeva mlađa sestra, moja vršnjakinja. Slična
meni, sa šiškama, bistrog i zaintresovanog pogleda, najvedrija od svih njih
na slici.
Usamljena u velikoj i zapuštenoj kući, itekako bih se družila s tom
devojčicom. Ali ona je bila daleka, stara, crno-bela i nikad nije dolazila kod
nas. Izgledali su, ta devojčica i njeni, otmeno i civilizovano, pomalo setno,
166