godilo kada žene odmere svaki delić, od stopala do frizure … Bilo joj je nezamislivo da neko ne umire od ljubavi prema njoj. Nije čak mogla da podnese ni da neka devojka u njenom društvu privuče pažnju muškarca, istog sekunda bi se u njoj rodila nezadrživa želja da je potisne, da u ogledalu sija samo ona. Povređivala je ljude potpuno nesvesna svoje preteranosti i naglašenosti. A iza te tako upečatljive slike, samo beo papir … čeka da se upiše neki stvarni osećaj i neka misao samo od nje potekla.
Još uvek je prelazio pogledom preko slika, poredeći prvu i onu načinjenu nekoliko godina kasnije, čudeći se devojci koja je tako uporno krivila kičmu i oblikovala crte lica da se dopadne svakom ko naiđe. Pitao se imamo li uopšte mere svi u onome što želimo? Znamo li šta je to što nam je najpotrebnije, ili hrlimo kao da ne postoji sutra i ne postoje drugi? Ne žali što nije više u njenoj blizini, što je nešto nalik prijateljstvu prekinuto i pre sazrevanja. Žali samo što, u trenucima kad bi bljesnula svojom iskrenošću, ništa nije rekao, što je ćutao, nije ni pokušao da je trgne. Nije raščistio. Dozvolio joj je da dođe, da se ugnezdi u njegov svet, da se umeša među prijatelje, i onda da ode tek tako, bez reči. I to ga tišti. Voleo bi da se reši tih uspomena, ali bodlje krivice ga i te kako pecnu ponekad, jer ne boli ga ona, boli ga to što svoju ulogu nije na vreme odredio i odigrao onako kako želi. Bio je statista u tom komadu.
Ne zna gde je ona sad. Retko su je sretali, a nije ni pitao. Za njegovo postojanje, nije ni važno to gde je ona sad, nego gde je on bio dok je krčila stazu kroz njegov život. Neki izraz pomirene odsutnosti je prelazio njegovim licem, kada je draga prošla kraj vrata i nakašljala se. Da, treba da požuri i raščisti nered koji je napravio. Gurnuće te slike na dno kutije, a sve ostalo, potrebnije i aktuelnije, odozgo. Da, to je to. Spakovano i prosleđeno prošlosti.
Nevid
Ruke pružene duž stola, glave naslonjene na nju, žmirkao je ka kuhinji ne uspevajući ni da oseti koje je doba dana, a kroz glavu mu je prolazio samo njen besni uzvik: Ništa!
Zar stvarno ništa nisam dao? I ja sam ništa. Sam sam u mraku, i ništa sam. A nisam to uvek bio.
Popodneva je prekraćivao razmišljajući često o vremenu kad je dobro video, dok mu se još nije uselila u telo ova bolest od koje se rđa.
145