kože drhti duboka zebnja. Ne vredi da žena zamisli da je diva, kad sem
haljine i visoke štikle ne nosi ništa u sebi što bi je istinski činilo takvom.
U doba najvećih njenih ludorija su se već uveliko družili, ali uvek nekako
kako ona i kad ona hoće. I dalje nije reagovao, i dalje nije zamerao jer je
imao svoj krug u koji se i ona lagano uvukla a da nije ni primetio. Sama je
dolazila. Svuda. Sama je posle i nestajala. Ali, ono što je počelo iz te bliskosti
pred njim da se otkriva učinilo je da više ne voli ništa što bi u vezi sa njom
razumeo. Laž zamara. Laž čini da osoba postaje otužna i da više ne znamo
šta bismo govorili pred njom. Nema ništa tužnije od momenta kad slušaoci
osete da govornik laže.
Prijateljstvo je krhka stvar. Izuzetna snaga je potrebna da se veza sa nekim
uspostavi i da joj se nadodaju slojevi koji će se vremenom razliti jedan u
drugi, zadebljati da ne mogu da se raskinu tek tako – tu je tek potrebno
nadahnuće i iskrena želja za nekim. Ne seća se da je ona imala najbolju
prijateljicu. Volela je, doduše, da bude okružena ljudima, ali nikad nije bila
toliko bliska sa nekim kao što to klinci umeju da budu nerazdvojni i slepljeni
kao nokat i prst.
Kako je otkrivala da njen novi lik pali, da je svuda zabavna i rado pozivana,
to se on više udaljavao. Ali u tom ubrzanom sticanju novih prijatelja on je
video nešto što nije dobro. Svakog je smatrala najboljim. Kada je mislio da je
poseban i da mu se poverava jer mu veruje, jer i on se poveravao samo kad
nekom istinski veruje, kasnije je otkrivao da se poveravala svima. Tolika
gluma, a razoružavala se pred ljudima kao niko. Pričala je o sebi
neštedimice, govorila najintimnije detalje bez zadrške. I onda je to počelo
da joj se obija o glavu. Sve je počelo da je ranjava.
Štošta sebi dosad nije umeo da objasni, ni da razume, čak i kada ga je
najviše mučilo, a kratko druženje sa njom je bilo jedan od tih osećaja koji bi
mu se barem jednom godišnje vraćao, neočekivano i bespotrebno, samo da
ga nažulja. Nije ga mučila ona, nego misao o osobi koja može da se toliko
raspoluti, a da uopšte ne shvata zašto je niko istinski ne voli. I što više pati,
sve je manje proračunata. Drugarice su je napuštale, i to je primetio. Kad
god bi došao u dodir sa nekim ko se sa njom druži ili se družio, uvek je čuo
jedno te isto – naporna je.
Čudnu je taktiku imala čak i među prijateljima. Bila je uvek najglasnija. Kao
da je tim glasnim kikotanjem mislila da će pridobiti svakog. Prijalo joj je kad
svi gledaju u nju, jer je to hranilo njeno samopouzdanje. Narastao bi taj
veštački lik što bi duže muškarci zadržavali oči na njoj, a naročito joj je
144