Ljudi glume. Neobjašnjivo je zašto, ali glume. Čak i kad zavole, ne opuštaju mišiće lica u one svoje grimase, nego ih štemuju, da budu dovoljno lepe, dovoljno prihvatljive kako bi mogle da budu voljene po tuđim standardima. Priznaje i sam da je mnogo puta glumio. Uostalom, kako da kažeš ocu da ti se mnogo spava od njegove pridike, i da te ama baš uopšte ne dotiče lekcija o ponašanju dobre dece koju deklamuje? Kako da saspeš rođacima da si se smorio kô puž u krivini na njihovoj proslavi? Samo kažeš sebi da klimneš glavom i namestiš facu koju okolnost zahteva. I to je sve bezazleno, jer tim sitnim glumatanjima lakše prođe sve, manje se svađamo i manje objašnjavamo. Problem je kad počneš da glumiš toliko predano da zaboraviš da skineš masku, ili kad masku toliko zavoliš, pridaš joj takav značaj da ona postaje tvoja sigurnost i utočište, i više ne umeš da se vratiš onoj osnovnoj bledoj liniji svojih pokreta i misli. I maske se množe. Umesto da gradiš karakter novinama i razgranatošću puteva kojima hodiš, ti množiš maske kojima kriješ ono čega se neosnovano stidiš.
Kako je dobro glumila! Razmišljao je kako joj je uspevalo da tako efektno menja način gledanja ili sedenja, način govora i gestikulaciju. Verovao je da vežba, da se namešta pred ogledalom i izgovara nekakvu mantru za bolju sebe. Znao je da joj se smeju, znao je i čega se ona stidi. Tu je bilo poreklo, siromaštvo, ozleđenost porodice i ko zna šta još što je u samoći, onda kad se i sama sebi smejala, gradila. Stid je postao temelj novih likova. Čas je bila štreberka predana školi, vrlo ozbiljna u tumačenju svega svakome. Drugi put bi postajala la femme fatale, mistična dama koja obara s nogu. Ali efekat je izostajao. Smejali su joj se još jače i prodornije. Smejali su joj se, jer sigurnost i lepota nisu proisticali iz njene ličnosti, nego ih je nakalemila. Nije imala novca kao drugi da kupuje skupu garderobu, čak ni lepu. Nije imala ni ukusa da sa onim što ima stvori nešto skladno. Nije imala volje da uroni u knjige i pameću izgradi svet za sebe. Što su je više gazili, sve je više dizala glavu. Ali sigurnost nije poticala iz istinske vere u sebe, niti pouzdanja u svoje znanje, vrline. Ne, verovala je u neki odraz u ogledalu, i taj lik je počela da uzima čak i kad bi sedela sa svojim starim prijateljima, koji su je upoznali onda kad je kačila raznobojne šnalice da ukroti svoju previše gustu kosu. Lepota, umišljena i odglumljena, trebalo je da nadomesti nedostatak samopouzdanja i da je vine iznad ostalih, da im svima pokaže da je bolja i jača.
Ne veruje svako u sebe. Može biti najpametniji ili najlepši, a ipak će da se sapliće. I može da ponavlja svakog jutra pred ogledalom sebi sve u šta želi da veruje, jer tako kažu one čuvene,, naučne“ knjige – ne vredi, kad ispod
143