sve ugodnije. Kao da je rasla, centimentar po centimentar. Hvala Bogu,
autobus nije mogao dugo da čeka.
Ipak, u tom drugom redu, na fotografiji, video je nešto drugo. Ali nikako nije
mogao da se seti da su se tada poznavali – da je to zaista bila ona. Imala je
kosu do ramena, začešljanu unazad, a gornji deo je bio zakačen
raznobojnim, sitnim šnalicama-štipaljkama. Bilo ih je mnogo i bile su
načičkane bez mere i reda, kako samo to devojčice umeju. I kez od uva do
uva. Onaj najlepši, pun dragosti i neiskvarenosti. Nikada ga uživo nije video.
Ne mogu da kažem da je bila lepa... da jeste lepa. Nije. Visoko i široko čelo
koje se sužava u vrlo usku vilicu, isturenu napred. Kosa gusta toliko da nikad
nije znala kako da je namesti i ošiša da može da ,,pada”, a ne da ide u širinu.
Ipak, mamila je. Ne zna da objasni. Nekim samopouzdanjem, ali
samopouzdanjem ranjenog, posrnulog bića, onog koje istinski nije nikad
osetilo bol, koliko ga glumi i priziva. Naslućuje život, a tu slutnju pretvara u
pozu. A onda nadograđuje posebno naučenim fintama. Filmski. Scenske
slike su se smenjivale zavisno od prilike.
Počeli su da se druže u drugoj godini, ali tek pomalo. I uglavnom onda kada
bi ostajala sama, kada je oni koji su joj se činili dovoljno popularnima
odbace. Nije joj bila važna blizina iskrenog prijateljstva, već viđeno društvo.
U početku mu nije smetalo, jer ni ona njemu nije bila važna. Bio je oprezan
u sklapanju prijateljstava, čak se i sam čudio koliko mu je napora potrebno
da progovori. Uvek na blagoj distanci, dok ne oceni valja li se truditi. I
nekako je zanemario tu činjenicu da ona ne traži njegovo društvo jer želi ili
joj je prijatno, nego zato što mora. Pri toj pomisli bi ga svaki put zasvrbeo
osećaj krivice.
Sam je kriv što su mu prilazili i ostavljali ga. Pa, nikad nije ni probao da ih
zaustavi, da podigne znak STOP kad mu se neko ne dopada, niti da zgrabi za
ruku onog ko će mu tek nedostajati, zauvek, pomalo. Bio je povučeni dečak
iz poslednje klupe koji nije nikada bio žrtva, ali ni glavni. Nije mu smetalo.
Imao je svoj krug prijatelja, siguran u sebe i u njih, sposoban da se preda
provereno pouzdanima i da s vremenom sklopi prijateljstvo. I nije nikada bio
prisiljen da sa nekim bude zato što mora. Ona jeste. Ona je nekako
procenila da je on društvo za utehu, i činilo joj se da ga ne prihvataju kao ni
nju. Nije videla razliku. Nije videla da on ima svoj svet i da nije nesiguran. A
ona je sve to bila. Koristila je trenutke usamljenosti da ih podeli sa njim,
smećući s uma da jedino tu može da podnese svoj istinski lik, da se jedino
on ne podsmeva i ne unižava njenu ogoljenost.
142