mu i to da posle malo više od deset godina ne može da se seti ni
upoznavanja, ni prvih rečenica, isto kao što ne može da se seti ni trenutka
kad je nestala.
U gimnaziji su sedeli dovoljno daleko jedno od drugog u prenatrpanom
odeljenju koje je brojalo skoro četrdeset učenika, tako da nije bilo moguće
da brzo i u prvim danima ostvare neki bliži kontakt. Ne može da se seti kako
je tad izgledala i kako se ponašala, ali dok je pre neki dan, pod komandom
više sile oličene u besnim očima svoje žene konačno pristao da sredi fioku u
dnu ormara u kojoj drži stare albume sa slikama, školske fotografije,
svedočanstva, diplome i koješta još, i kao i obično, nikada nije uspevao da
posao završi brzo i efikasno, nego bi ga uvek neki detalj odvukao u predele
podsećanja i preispitivanja, nenadano su ispale slike iz gimnazije.
Scenografija identična, jer su se svake godine slikali na istom mestu, pod
istim drvetom, ispred same školske zgrade, kod Spomenika palim borcima,
samo su oni svake godine bili drugačiji. Tu jasno možete da vidite kako
vreme vajarski precizno oblikuje, ne samo lice, već i kosu, odelo, osmeh.
Gledajući slike iz prve godine, zastale su mu zenice na devojčici u uglu, sa
leve strane, u drugom redu. Virila je glava i ramena, ali je i to dovoljno bilo
da vidi ono čega dugo nije mogao da se seti. Bože, kakva klinka! Derište! A
ipak, kad god je se seti, seti se neke napucane, izveštačene ženetine. Taj
izraz mu se nekako prikovao uz njeno ime. Ženetina! Že-ne-ti-na! Ne zna
kako da je nazove. Ni devojčicom, jer to nikada u njegovim uspomenama
nije bila, ni ženom. Sreo je par puta i kasnije, kada su već uveliko teško
izgovarali i ,,ćao”, i tad je ličila na jednu sliku koja je uvek iskrsavala kada bi
pomislio na nju, a koja nije imala nikakve veze sa ovom srednjoškolskom
fotografijom.
Pošla je da ga isprati do stanice. Stanovala je u predgrađu, i to je naročito
uticalo na njenu sliku o sebi i svetu. Išli su ulicom paralelnom sa
Smederevskim putem, izuzetno prašnjavom i izrovanom. Još uvek
srednjoškolci. Tad je bila naročito ranjiva. Pre nego što su izašli, zastala je
pred vratima i uzela nekakvu kućnu haljinu, dugu, izlizanu, imitaciju svile,
pripijenu i obukla je preko šorca i majice. Sve u njemu molilo je da ne izlazi
takva. Usput je izvadila muštiklu iz torbice, jer tad je smatrala da je to čini
posebno erotičnom. Stavila je cigaretu, pripalila i povukla dim. Na njenom
licu vera da je nova Merlinka. Njemu se priviđa Balzakova gospođa Voke.
Traži pogledom neku olinjalu crnu mačku koja bi joj išla oko nogu i pansion
kao dekor koji bi upotpunio ovu nakaznu sliku izobličene lepote. Svirali su i
dobacivali iz automobila. Bilo je sve neprijatnije, ali njoj kao da je postajalo
141