Utom je zazvonio telefon, iritantno piskavo zvono prekinulo je polusan
ocvale prosvetne radnice. Uspravila se u panici, pogledala u ekran. Emisija je
gotova, perspektivni mladi vođa odlazi. Grabi slušalicu i mahinalno kaže
glasno i ponosno: Ja! Ja sam ga tu dovela! Naša škola! Glas sa druge strane
pita o čemu se radi, i proverava da li je dobio pravi broj. Polako se pribrala,
brzo stavila naočare sa minus dioptrijom na vrh nosa i pažljivije pogledala u
to lice. Uh, dobro je, to nije on. Nije onaj mali iz škole. A i nisam ja kriva.
Iskrivljeno ogledalo
Gledala je na svet površno, kao da je sve tu da pruži dokaz njenog
neobičnog rođenja, a drugi ljudi su oko nje da bi se u njima ogledala i
prezentovala. Da, nema bolje reči osim te moderne izmišljotine, jer ona nije
bila karakter, već pano. Etikete, izrazi lica, boje, natpisi, sve se moglo tu
okačiti, osim originalnog lika.
Nikada mu nije bilo potpuno jasno zašto je se tako živo seća. Nije bilo
istinskog dodira među njima, ni prisnosti prijatelja ni poštovanja poznanika.
Ima ljudi koji u naš život ulaze neopaženo, ali se nametnu insistirajući da
budu tu, zahtevaju od nas da im se povinujemo. Raširimo ruke, jer nas
prevari žudnja za pripadanjem i vedrina koja ne priznaje ,,ne”, bacimo se u
zagrljaj, a obuhvatimo samo maglu, jer oni nestanu kad tik iza našeg uha
spaze malo razdraganije lice i šire raširene ruke. U trenutku vam se otkrije
nešto što vam je do tada bilo nepoznato ispod osmeha, uvežbanih rečenica i
nasilne finoće, i tek kada je nešto pritislo osobu i dovoljno je poljuljalo,
iskrsla bi na površinu ona stvarna ličnost, sazdana od svega što nam roditelji
prenose, društvo upotpunjuje, a sami nivelišemo. Ne možemo uvek imati
objašnjenje zašto je neko ušao u naš život, a kasnije, kad i sami prekoračimo
nekadašnja ograničenja, kad se pomerimo od sebe prošlih, shvatimo da
sudar sa takvim ljudima nije zaista imao pravog efekta, osim što smo možda
kratko bili ošamućeni zabavom.
Čudi se sam sebi što se osvestio toliko godina kasnije, a istovremeno je
svestan da je razumeo i onda, da mu je istina bubnjala u zadnjem delu glave
pokušavajući da probije put do čela, a zatim i usana, da kaže i njoj, da
prekine sa svim. Oseća da nije umeo i da nije mogao, dopuštao je da ga
prilike usisavaju bez otpora i nose kao bujica, pa je udarao o stene uvek
najoštrijim delom okrenutim ka njemu, a da ni ne pokuša da zapliva i
dohvati neku granu. Koliko je prijateljstvo sa njom bilo neuticajno, govori
140