uhvatila taj tako poznat lik. Govorio je i dalje, mirno, sa blagim osmehom na
licu, direktno gledajući u lice Naroda kom se obraća, siguran u ideju i
namere, uveravajući čistinom i oštrinom pogleda da za razliku od drugih on
govori istinu. Nešto ga je voditeljka pitala, nešto o malverzacijama u nekim
firmama ili oštećenju nekakvih budžeta, nejasno je, jasno je samo da se nije
dao pomesti. Zadržao je sigurnost i hladnoću pravog šahovskog
velemajstora i povukao odličan potez. Primakao se kameri još malo, upro
pogled još dublje, osećala je do same srži naših potčinjenih bića, toliko da je
uzdrhtala pribojavajući se da nije bila dovoljno dobar građanin, kao
uostalom i svi koji gledaju. Spustio je glas za još jednu oktavu, uzdahnuo,
zatim odsečno otkrio istinu – da se radi na otkrivanju istine, da niko u to ne
treba da sumnja. Bože, kako je lep tako ponosan, otvoren, iskren! Nikada
nismo imali takvog. I kako je ona ponosna! Ej, pa to je ispod moje ruke
izašlo. Ja sam razumela da ne treba preterati sa neopravdanima ili
jedinicama, nego podstaći potencijal na pravi način. To je deo i mojih
zasluga. Nikad nismo imali takvog političara.
On pazi na sve, i na odelo – uvek je besprekorno, košulje su najnoviji modeli
nekih belosvetskih brendova, a ispod se samo blago naziru mišići, on vodi
računa o sebi – ide na skijanje, leti trči na Olimpu, pokazuje da i mi treba
tako da radimo. Šta, ne idemo u teretanu? Ne hranimo se zdravo? Žderemo
kupus i pasulj po tri dana! Sramota! A tek stav! Tako je vodio i razred, seća
se – uvek uzdignute glave, ih! Umeo je da ih poklopi i kad se protiv profesora
bune, već tad je bio pravedan i objektivno sudio. A znanje? Slušaj ga samo
kako veze, ma ne da joj da dođe do reči! Što više razgovor odmiče, manje joj
je simpatična voditeljka, neka napucana razmetljivica koja napadom na
Snagu naše zemlje hoće popularnost. Provocira ga. Sad je nešto u vezi sa
imovinom, stečenim milionima... Nije koncentrisana, ne prati dobro. On se
nervira. Pokušava da zadrži smiren izraz lica, ali sve manje mu to uspeva.
Kamera se trese, jer se on već peti put pomerio, nestrpljiv je. Odmiče se i
primiče kameri, provocira ga šljašteća crvena lampica, ne nalazi dobar ugao
za najbolje osvetljenje poverenja. Gubi bitku sa sobom, unosi se sve više u
ekran, ali ovaj put ne nadmoćno kao prošli put, nego izgubljeno, glas je sve
jači, ton viši, intonacija izraženo ironična. Viče da bi ga čuli, nije on takav, to
nije njegova priroda, kaže, naterala ga je da viče, izazvala, ali viče jer će se
istina tako jasnije čuti i primiti. Sad je već i tresnuo šakom o sto. Oho! Tako
se to radi. Unosi se ne samo voditeljki u lice, nego i Glasačkom Telu, govori
sve ubrzanije: Pa, ko me je doveo ovde? Ko mi je ovo dozvolio? Hajde,
recite ko?
139