emisije u kojima gostuju stručnjaci najrazličitijih profila, jer joj se čini da
imaju rešenje za svaku situaciju, gotovo kao da ih nikada nisu ni doživeli. Sa
takvom sigurnošću u odgovor može da govori samo neko koga nikad nije
zaustavio nokaut posred lica. Roki je učitelj. Ovo drugo su stručni amateri.
Voli da šeta. Dugo, polako i bez cilja, mada ni hodanje ka cilju ne ometa
naročito njeno uživanje. Raspoloženje bi uvek mogao da joj pomuti jedino
neki iznenadni susret. Ne znaju ljudi da ostave čoveka na miru i da mu se
jednostavno ne jave. Volela bi da ljudi imaju na čelu neki fluorescentni znak
koji bi svetleo crveno ako ne žele društvo. Prođi, brate mili, idi svojim
poslom, slaži fioke u svojoj glavi, pusti mene da meditiram u sopstvenom
neredu.
Najmanje od svega je volela da sretne one s kojima i inače nije znala šta da
priča. Kako si? Evo dobro. A ti? Nije loše. A deca? Muž? Uobičajeno. I onda
ćute, pa kao nešto u daljini im odvuče pogled, pa razmišljaju da li da ulete u
prvi tramvaj koji naiđe, ili da pristojno otrpe netraženo društvo. A još kad je
neko od bivših u pitanju. Bivši prijatelji, rođaci, ljubavnici ili bivše kolege.
Kad zalupite vrata odlazeći odnekud, onda su susreti strašno mučni. Posao
najmanje zbližava, pa je i kolegijalnost vrlo savitljiva kategorija. Izbegavanje
bivših kolega je umetnost. Ili se vešto sakrij, ili pokunjeno istrpi. U tom
drugom slučaju, kada više ne bi imala kud osim da se javi, samo bi odsutno
klimala glavom ne dopuštajući da zvuk reči ili gestovi dopru do nje, da je ne
ozlede kao ranije. Nekada bi retko uspela da se obuzda i zadrži miran ton u
razgovoru kad bi u prebiranju šta-je-moglo-bolje stigla do bivših saradnika.
Ranije je nervoza dostizala razmere udara, ali kako je vreme odmicalo –
osećaj da je daleko i na bezbednom je preovladavao. Teskoba se sada
javljala vrlo retko, samo kada bi je neko podsetio, a najređe kada je bila
sama, kao sada dok je uz kokice čekala omiljeni film.
Prebirala je po kanalima čekajući poznatu najavu, pa je zastala na
nacionalnom dnevniku, samo da baci pogled na novosti. Nepažljivo prateći
vesti, pogled joj je obuzela jedna fotografija i ispod napisan naziv funkcije.
Ne veruje rođenim ušima. Ni očima. Neki mladić, jedva nešto malo stariji od
nje, a već ima toliko zvučnu poziciju da je teško i prelomiti je preko usana,
nekim strogim izrazom lica objašnjava zbunjenima kako nemaju radi čega da
budu zbunjeni, sve je u redu i baš tako kako treba da bude. On je političar.
Zna takve. Godinama se slični pojavljuju i slično pričaju. Jedino menjaju
odela, ponekad usavršavaju visinu tona ili gestove, prilagođavaju poze da
što bolje odgovaraju potrebama glasačkog tela. Kakva reč? Telo. Nešto
veliko i moćno, sačinjeno od milion delova koji su pojedinačno nebitni i
137