Ne bi htela da im objašnjava zašto ih ne da i ne baca, iako boli dlan od
oštrine polomljenog dela koji se zaseca u kožu. Taj bol, fizički, na ruci, nije
ništa naspram onog bola koji oseća kad se seti ko ih je držao u rukama i
koristio, ko je brižljivo i neosetno češljao i sekao i njenu kosu od rođenja pa
do četrnaeste godine.
Te makaze su u rukama njene tetke postajale nezamislivo čudo. Škriputale
bi i škljocale, i dok bi šišala, svi su oni zurili u njih i gledali sa kakvom
veštinom uzima pramen po pramen kose, češljem ga izravna, povuče, i na
kraju munjevitim trzajem – secne. Nosila ih je uvek sa sobom, iako nikada
zaista nije radila u frizerskom salonu. Ali bila je frizerka. Farbala se u plavo i
to je za klinku bila prikaza budućnosti, odraslosti. Smejala se na lep način,
široko, glasno, smejalice visoko na obrazima su pozivale zarazno da uronite
u topline udolina, među zgusnute pege njenog lica. Nikad to ne bi mogao da
bude namešteni osmeh na kakve nailazimo kasnije, jer to nije bio osmeh za
šefa, ljubopitljivu rodbinu ili zlurade komšije. To je bio osmeh za nas, njenu
decu koja nikad nisu smela da je poljube samo tri puta, jer je malo i uvek će
neki obraz da plače ako ne bude poljubljen onoliko puta koliko i drugi. Nije
ni poenta samo u tome što su makaze uspomena, već što je to jedini
opipljivi dokaz da je postojala, da ju je ljubila, i da je izraz lica pri osmehu
nasledila baš od nje.
Iz nekog razloga primetila je da u njihovoj kući nema njenih slika. Tragičnost
njene smrti kruži nad glavama svih kao šakal, glođući preko dana bistrinu i
svežinu nevinosti. Kao da bi još i svakodnevno gledanje u njenu sliku
podsećalo na onu crnu tačku koja se širi pred našim očima čim se njeno ime
izgovori. Zato je sredinom grudi svom tupošću razderala pomisao da će
makaze biti bačene jer, ako bi zaista nestale, više ništa je ne bi moglo
podsetiti. Ne tako. Makaze su bile neodvojivi deo nje, kao produžetak ruke i
produžetak pamćenja.
Sedela je u krevetu držeći makaze u rukama i ponavljajući samo: Ne dam, ne
dam, ne dam. Jer, sećanje – to sam ja. Uspomene na one koji su se
pojavljivali kao protagonisti ili statisti, nema veze, deo su onoga što sam
sad. Njen deo je velik. Šta ako ne mogu više da prizovem ni boju oka, ni
miris, ni sjaj sunčane kose, ništa... Ostaće mi samo osećanje koje neću imati
sa čim da povežem. Ostaću mu ja bez uspomena i slojeva.
Makaze su vraćene na isto mesto, u sredinu ćase za olovke, na sredinu stola,
u uglu sobe. I tu su da svakog jutra kad ustane baci letimičan pogled,
ponekad nesvesna gesta i njegovog značaja, ali će je baš njegova
131