nehotičnost uveravati da nema razloga da tog dana nešto zaboli po sredini grudi.
Naš lik je kao pazl iz hiljadu delova, tu je po koji deo vaspitanja, genetike, dedin nos, bakine oči, mamina pamet, tu je škola, društvo, pročitane knjige, proputovane zemlje, isprobana jela i gutljaji pića. I tu su uspomene o svemu tome. A ne valja ako pazl padne, polomi se i raspe na hiljadu delova, pa se neki od njih zauvek izgubi, zapadne iza kauča, pa lik ostane proziran na jednom mestu. Tada bi čovek išao nepovezan i lomljiv, mnogo podložniji krahu nego oni čiji su delovi slagalice čvrsto slepljeni.
Bajka
Bio jednom jedan... jedan... kako da kažem … hm … nije bio ni car ni kralj... i... i... pa sad... nije čak imao ni tri sina... onako, jednostavno, živeo je tu, ali ništa tako spektakularno ga nije određivalo kao glavonje iz bajki. I sad... kako beše dalje? Kako ono glasi sledeća rečenica... A, da. I trebalo bi da kažem da se moralo zaći iza sedam gora, iza sedam mora, pa doći do nekog staklenog brda gde živi zmaj i... i... i onda moram da smislim ko će da ga pobedi... i ko će uopšte da prelazi toliku razdaljinu, da nosi cipele od sedam milja, pa ovo je 21. vek! I nije stvar u mestu radnje, neki određeni lokalitet iz bajke, jer nije mesto bilo čudesno, nego ga je biće koje u njemu obitava učinilo takvim. Dakle, mesto je sasvim zanemarljivo u odnosu na ono što ga je ispunilo a onda i zasenilo, ali nekako smo svi imali utisak da je taj bljesak svetlosti potekao iz bajke. Ko uostalom i može da kaže gde i kada smeju da se odigraju, i od kad do kad traju bajke? Ima bajki i u 21. veku. Ima, kad vam kažem! Pojavljuju se čudesna bića nesagledivih vrlina i moći, šaraju ovim svetom, mrse puteve ljudske i Božje i trasiraju nam pravce, a da retko možemo objasniti i otkuda su došli i kuda će nestati. Samo niko više ne veruje, i onda ne primećujemo čarobno dejstvo broja tri i delotvornost magijskih formula. A ova priča ima sve te elemente. I gde onda da je smestim, nego u bajku? Samo, plaši me to što nema u meni poetskog zamaha kao u starih narodnih pripovedača( morali su, beše li, i da budu slepi da bi nadahnuće silnije probijalo?). Nema u meni te predanosti bogovima i muzama, i vere u njihov svemoćni zamah ruke kojom bi mi uterali uzvišene misli u glavu, kako bih na veličanstven i natčovečanski način predstavila svet Osmeha. Ne, ne, ne može to smrtnik, zato se ovoliko i
132