Lomljenje uspomena
Kada uđete u njenu sobu, odmah preko puta vrata, u samom uglu a
naspram prozora, nailazite na omanji radni sto, predviđen za kompjuter, na
kom ona ipak drži stvari koje svedoče o bezuspešnim pokušajima da se
oslobodi viška nepotrebne sitnurije i nemogućnosti da to zaista i učini. Tu je
ručno pravljeni ram za slike, u kom je uokvirena slika sa maturske večeri.
Odmah do nje je svetlodrvena kutijica sa poklopcem koji je ukrašen
tračicama od drveta u malo svetlijoj nijansi, ali predosećate da su unutra
raznobojni papirići koji služe da zapiše telefonske brojeve niotkuda iskrsle, i
brdo vizitkarata, koje u nedostatku ideje gde bi stavila, ređa preko tih važnih
papira koje nikada ne pogleda drugi put. Umesto korišćenja tih papirića,
večito cepa sveske i nepravilne ocepine ubacuje jednu na drugu u tu
kutijicu, naravno, da ni njih nikada ne iskoristi. U samom uglu do zida,
odavno ispucalog od vlage koja uporno izbija, ispod novih nanosa glet-mase
i tapeta, što je večiti razlog prepirki roditelja, jer majka bi da se to popravi,
otac baš i ne bi izdvajao novce, nalazi se nekakvo brdo svega i svačega –
dopola pročitana knjiga; sveska ispunjena predavanjima iz engleskog jezika
sa fakulteta, koju koristi svaki put iznova kada treba da održi čas nekom
detetu iz komšiluka; ,,Veliki Getsbi” na engleskom, kao predmet
povremenog interesovanja za usavršavanje jezika; novčanik; fascikla sa
raznovrsnim dokumentima potrebnim za biro. A u centru stola stalak za
olovke, nastao iz nekadašnje vaze crvene boje – da se slaže sa okvirom slike
i lampom prikačenom za ivicu stola. Taj stalak ima tri nivoa, tri šira
prekidana sa dva uža, pri čemu je srednji dodatno ukrašen naprslinom od
pada prilikom krečenja i selidbe stola. Prepunjen je olovkama od kojih
većina ne radi, delimično ih je prekrila prašina, osim kada vlasnica dobije
retke napade urednosti i prigrabi ćasu kako bi je ispraznila, očistila,
napravila odabir olovaka koje će koristiti i onda ih vratila na mesto,
istrošene bacila, srećna što je nešto dovela u red. A u sredini tih olovaka,
otkako ulazimo u ovu sobu i znamo za njen raspored, stoje makaze. Ne
mnogo velike, prilično zašiljenih vrhova, a razlikuju se od kancelarijskih jer
imaju poseban oblik, prilagođen ruci onoga koji šiša. Gornji deo, takozvane
uške, crne su boje, ali je jedan, levi kružić kroz koji se provlači prst
polomljen. Ne može da se seti kada se polomio, ali koliko je sećanje unazad
živo, polomljen je. Na sredini donjeg dela, pri vrhu, taman tamo gde srebrni
i crni deo treba da se spoje, nalazi se šraf, malo zarđao od stajanja i
129