nečijeg zgranutog pogleda i spremnog tela da pretrpi smrt. Tamo je smrt, na
desnoj strani.
Poznat ti je i onaj bol u dlanovima, u crvenim sitnim potkožnim tufnama
koje grebu i grizu. Trljaj dlan o naslon stolice da prođe, da osetiš olakšanje.
Osećaj spranog greha kad snažnim zamasima timariš dlan, pa on rže nežno,
rasterećujuće, neprocenjiv je.
Bol je i u oljuštenoj koži jabučica tvojih prstiju i rascvetalim noktima. Maži
kremu za jačanje, od jasmina... ma od badema (ta je ipak najzdravija)... Ja
ipak mislim da od kamilice leči sve. Maži da otkloniš taj golicajući bol koji
iskričavi svaki put kad se dodirnu dlan i neki grubi materijal. Grubost miluje
patnju, uspavljuje je kao majka svoje najdraže, pevušeći i ljubeći ga.
Ali taj bol, uprkos kamilici i bademu, uporno izbija jer dolazi iznutra. Lagali
nas u reklami da krema prodire do najdubljih slojeva. Ne može da se probije
kroz mrežu nerava i tkiva do duše. Šta vredi skup preparat i najnoviji lek
poznate farmaceutske kuće, kad kuglica žeravica između rebara ne miruje?
Skače, migolji se, neugodno joj je zbog nas, ponekad ju je čak i sramota, ne
zna gde bi se skotrljala da se sakrije dok ne prođe bruka. Nekad joj vazduh
izbiju, pa ne može da dođe do daha niti da razmišlja bistro, nego srlja
kudikamo, udara o kosti i mišiće, a mi mislimo da nas celo telo boli.
Na kraju, tu je najjači od svih, bol nad običnim bolovima, onaj koji se javi
samo ponekad, a pamtiš ga kao prvu ljubav zauvek. Bol u leđima, između
lopatica. Ležiš na krevetu i osećaš ga, ne možeš ništa drugo. Izdigneš
spontano gornji deo leđa nadajući se da ga nekako ugnjezdiš, uglaviš, da mu
bude ugodno pa da prestane da te stiska. Ma jok. Tu je. Jak, prodoran,
pulsirajući. Čas ti se čini da se naslonio na leđne pršljenove, a čas misliš da
se zeza s plućima, stiska ih kô balon da čuje kako vazduh izlazi, samo da bi se
zakikotao kao dete. Ovaj bol hladi, pa preznojava. Pa opet hladi. Snižava
pritisak. On je velik jer hoće da ti kaže da je u tebi nešto veliko. I snažno. I da
to tinja i bubri i da će eksplodirati ako ga ne pomaziš, ne protepaš mu i
ubediš ga da se smiri. Bol ti poručuje da misliš na ono što si zaboravio,
smetnuo s uma, ili namerno gurnuo pod tepih da ne zevaju komšije u tvoj
prljav veš. To je signal tvoje duše da se skvrčila ispod nosećih greda koje su
se obrušile na nju u požaru, koji je, evo, zahvatio već sve nivoe, i podrum i
tavan, i polako će grunuti kroz prozore razmrskavajući staklo u hiljadu više
nikada spojivih komadića.
Duša boli u vratu, u kičmi, iskače u roze tačkicama po dlanu, bridi na
obrazima. Duša mnogo boli.
128