povremeno sreća. Pa tako i smrt. I smrt je nekad sreća. Nikad dve reči nisu
bile bliže i grlile se kao sestre nego tog dana kad se krv razlila ispod kože, sa
leve strane torza, i nastala plavo-zelena modrica.
Kad sam gledala svoju majku da korača, činilo mi se da se koci u zemlju
zabadaju. Nosila je svet u svojim rukama. Govorila je da se ne plaši nikoga
do Boga. Govorila je glasno i smejala se glasno. Gledala je direktno i
ponosno. Volela je bez ograda i tajnih vrata. A onda sam našla album sa
njenim porodičnim slikama. Crno-bele fotografije. Mama. Tata. Odvojeni.
Zajedno. Nasmejani. Ozbiljni. Jedno pored drugog. Kolaž dečijeg sna. Tuga
secka i krpi život tamo gde ga je stvarnost pokidala. Taj ples na svadbi je bio
poslednji ples njenih krila. Ko zna koliko je puta taj album prelistavala i
plakala. Samo njih dvoje, nema drugih. Drugi u toj bajci nisu potrebni. Pa
gde je onda njen deo sreće? Zar svrha roditelja nije da traju da bi sačuvali
potomke? Od smrti. Od bola. Od čekića u sestrinoj glavi. Njihove su se niti
pokidale pre, ali ko je odlučio da njena bude kao čelik čvrsta i da je drži dugo
dok je razaraju bure. Ako je dvadeset grama za svakog, koliko je zapalo njoj?
Nekom u napunjenoj kutlači na podeli obroka zapadne da se upozna sa
smrću, da bude na „ti” sa razarajućom snagom Kosača, a drugom da peva
zauvek, kao onaj slatki mali lemur iz crtanog filma. Nekom umiranje osvetli
svoje postojanje dok je dovoljno mlad da može da leti, a nekom drugom se
izmiče tama kao da se i sama plaši da ga ne rastuži. Taj drugi mi liči na one
za koje kažu da su „Bogom dani”. A ipak su najvedriji osmesi i najtopliji
zagrljaji Poraženih i Tužnih jer se ne smeju uzalud, smeju se samo kad dolazi
iz srca jer se odavno ne plaše. Sreli su se sa Mrakom, zato ih neobično
raduje Svetlost.
Verovala sam da sam najtužnija ja. Mislila sam da nisam dobila ni tih
dvadeset grama. Plakala sam nad Modijanijevom „Malom princezom”,
tražeći sebe u njenim putevima, naročito dok bludi bespotrebno ulicama
Pariza, ima napade panike pred bezveznim prizorima i guta tablete sa
čokoladom. Mislila sam da je tuga moja svojina. A ona mi se i dalje smeje,
iako sam prepoznala neizreciv bol u tom osmehu. Njena čvrstina koraka je
nepomućena, i dalje ljulja pod i uzdrmava tišinu. U odnosu na mene, ona je
zdravo ranjena tugom, sa neverovatnom mirnoćom. I kao u vesternu,
izvukla je otrovni vrh strele iz rana, isisala otrov, otpuhnula na život i rekla:
Ipak ću da mu se radujem! Zgrabila je smelo pažljivo izmereno pakovanje od
dvadeset grama i ponela da ga deli drugima.
Tad prestaje tuga! Tad se završava patnja, a srećni prah se posipa po
temenu nekog od nas i započinje raj. Tad se okončava pogled u Ništa.
126